Preostaje u drugom dijelu prikaza dokumenta »U hodu za skrb o zajedničkom domu« – koji je, u povodu 5. obljetnice objavljivanja enciklike pape Franje »Laudato si’«, zajednički priredilo više dikasterija Svete Stolice – istaknuti nekoliko isječaka iz teksta kako bi se stekao izravniji dojam o tome kako autori razmišljaju na tragu spomenute enciklike i što konkretno predlažu.
Kako za katolike koji su manje skloni doživljavati skrb za stvorenje kao sastavni dio svojega vjerničkoga života tako i za vjernike u dijelovima svijeta, uglavnom zapadnoga, u kojim bi se mogao steći dojam da su se crkvene zajednice svele na svojevrsne humanitarno-ekološke organizacije – kao da mnogi zaboravljaju da spasenje koje Crkva propovijeda u konačnici nije od ovoga svijeta, premda ima na nj snažne aplikacije – od velike su važnosti prva dva poglavlja (od ukupno 24). Kao i sva ostala poglavlja, prvo poglavlje započinje snažnim, nosivim citatom iz enciklike. Konkretno, riječ je o br. 217 i 219, gdje Papa kaže da (nekim kršćanima) »nedostaje ekološko obraćenje« kako bi u njihovu životu došle do izražaja »sve posljedice susreta s Isusom u odnosima sa svijetom koji ih okružuje«.
Šesto poglavlje (iz kojega su preuzeti navedeni redci) »vraća se tipičnoj dilemi moderne i postmoderne kulture«, kažu autori dokumenta. »S jedne je strane grozničava konzumistička opsesija ljudskoga bića kao proizvođača potrošača, nikad sitoga, žrtve vlastitoga nasilja nad svijetom shvaćenim kao zbir predmeta kojima ono raspolaže, nesposobno da se zaustavi, da se divi stvaralačkomu Božjemu djelu. S druge strane postoji želja i sposobnost ljudskih bića da ‘iziđu iz sebe prema drugomu’ (Laudato si’), u dinamizmu pravednosti, suosjećanja i solidarnosti, prepoznajući trag Božji u svakom stvorenju«, kaže se u dokumentu. Obraćenje je upravo u »promjeni mentaliteta i pogleda«: od želje za gospodstvom k želji za otvorenošću drugomu i daru stvorenja. Iz enciklike se preuzimaju tri ključna elementa toga »integralnoga obraćenja«: prepoznavanje svijeta kao dara Božje ljubavi, čudesno sveopće zajedništvo među živim bićima, u Kristu, te rast u trijeznosti i sposobnosti da se s malo uživa.
Nakon toga dijela koji nosi naziv »Uvod i kontekstualizacija« slijede (sva 24 poglavlja imaju istovjetnu formu) »Referentni tekstovi« (nauk posljednjih papa o dotičnoj temi), a potom »Dobre prakse«. Tu prvo poglavlje ide vrlo široko te spominje »monašku tradiciju« koja poznaje »rad na poljima, dijeljenje plodova stvorenja i izravni doticaj s prirodom«, kao i »cikličnost liturgijskoga vremena«. »Uistinu su vrijedni zapažanja i ohrabrenja različiti putovi koje su katoličke zajednice razvile u uskom doticaju s prirodom, u kojima imaju mjesto liturgija, molitva, kontemplacija, poučavanje te poticanje na ljubav i djelovanje. Valja posebno imati na umu i cijeniti monaške (benediktinsku, cistercitsku i druge) tradicije, kao i franjevačku«, kaže se u dokumentu.
Kao dobra praksa na univerzalnoj razini navodi se »vrijeme stvorenoga«, od 1. rujna do 4. listopada. To se razdoblje »ističe kao široko primjenjivana inicijativa kako bi se poticalo ekološko obraćenje Crkve, s tisuće mjesnih katoličkih zajednica koje svake godine slave to vrijeme«, kaže se u dokumentu. Ističe se da je u početku inicijativa imala izrazito ekumenski značaj, da ju je papa Franjo prošle godine opisao kao »razdoblje intenzivnije molitve i djelovanja u korist zajedničkoga doma«. Inicijativu su prihvatile asocijacije biskupa poput Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) te Latinoameričko biskupsko vijeće (CELAM), neke nacionalne biskupske konferencije i biskupije u cijelom svijetu. »Vrijeme stvorenoga pokazalo je da je vrlo praktično pastoralno sredstvo za pomoć vjernicima da razviju ekološku duhovnost.«
Kao što se u cijelom dokumentu navode »dobre prakse« iz cijeloga svijeta, i ovdje se navodi primjer Francuske biskupske konferencije koja je predložila svojim mjesnim biskupima da imenuju »dijecezanske referente za integralnu ekologiju, sa zadaćom da promiču i podržavaju procese ekološkoga obraćenja u svojim biskupijama«. Navodi se i portugalski primjer »Kuće Velha – ekologija i duhovnost« (nedaleko od Fatime) u kojoj se nudi mogućnost duhovnih obnova i formacije »kako bi se iskusilo ekološko obraćenje u odnosu s Bogom, s drugim i s prirodom«.
Svako od 24 poglavlja završava s »nekim smjernicama za djelovanje«, tj. s više ili manje praktičnim prijedlozima što bi se moglo činiti. Od devet prijedloga za prvo poglavlje ovdje neka budu navedena četiri: »Vrjednovati monaške tradicije u njihovoj mudroj kombinaciji kontemplacije, šutnje, molitve, liturgije, rada i služenja; Organizirati aktivnosti vezane uz Laudato si’ tijekom vremena stvorenoga kako bi se pomoglo vjernicima shvatiti i integrirati skrb za stvoreno kao bitni dio našega kršćanskoga poziva; Promicati prigode za individualnu i zajedničku kontemplaciju i razmatranje na otvorenim mjestima; (…) Ohrabrivati povjerenje i čvrsto sučeljavanje između gospodarsko-financijske, političko-institucionalne, poljoprivredno-okolišne i bioetičko-zdravstvene sfere, kako bi se nadvladala samoreferencijalnost i nepovjerenja koja ih čine gluhima za otvoreni dijalog.«
Drugo poglavlje započinje jednim jedinim retkom iz enciklike »Laudato si’«: »Nema ekologije bez prikladne antropologije« (br. 118). Slijedi promišljanje o dijelovima enciklike u kojima papa Franjo govori o »pretjeranom«, »despotskom« i »izobličenom« antropocentrizmu koji se »zanima za druga stvorenja promatrajući ih na posve utilitaristički način«. Riječ je o »iracionalnom povjerenju u napredak i u ljudske sposobnosti«, kaže dokument citirajući encikliku. »Nepromišljena manipulacija ljudskim genomom te izvođenje pokusa na živim ljudskim embrijima očit su primjer za to. Opasnost je, naime, da ljudsko biće ne percipira narav ‘kao vrijedeću normu’ te stoga ni osjećaj za granicu koju nameće njezino čuvanje«, kaže se u dokumentu. Takav pristup ide dotle da se »u drugim ljudskim bićima ne prepozna vlastita vrijednost«, što se očituje u nizu ponižavajućih fenomena, nizu koji započinje s pobačajem. Premda se to izrijekom ne kaže, papa Franjo u enciklici, a onda i autori dokumenta o njezinoj aktualizaciji i popularizaciji na neki način mire tradicionalnije katolike koji su skloni boriti se protiv pobačaja, ali imaju manje sluha za druga uvjetno rečeno socijalna pitanja ili za ekologiju, s – opet uvjetno rečeno – »liberalnijim« katolicima koji će rijetko i nerado govoriti o pobačaju, ali će se rado hvaliti svojim društvenim, pa i ekološkim angažmanom. Papa, pojednostavnjeno rečeno, poručuje: Ne može se govoriti da se štiti život ako ga se ne štiti u svim njegovim fazama i dimenzijama, a to uključuje i ekološke uvjete koji život čine uopće mogućim; no jednako se tako ne može govoriti da se vole druga živa bića a da se istodobno ne ljubi i ne štiti čovjek počevši od začeća. Tu se uklapa i jedna od najsnažnijih poruka enciklike: skrb za stvorenje neodvojivo je vezana za skrb o posljednjima, o najkrhkijima.
Popis papinskih dokumenata započinje s enciklikom »Humanae vitae« sv. Pavla VI., a među »smjernicama za djelovanje« ističu se: »Štititi obitelj, stanicu društva, i ljudski život od začeća do naravne smrti te krhkost stvorenja kao pitanje pravednosti; Ustrajati na činjenici da eliminacija ljudskih života nije prihvatljiva politika da bi se čuvao planet i promicao integralni ljudski razvoj; (…) Razvijati pojam grijeha protiv ljudskoga života među novim naraštajima na odgojno-obrazovnom polju; (…) Vrjednovati neodvojivu sponu između zaštite stvorenoga i zaštite siromašnih, i ondje gdje su među siromašnima embriji, maleni, bolesnici, usamljeni i stari…«
Čitav je ostatak prvoga dijela dokumenta vezan uz odgoj i njegove ključne faze i oblike: od obitelji i osnovne škole (3. i 4. poglavlje, preko srednje škole, sveučilišta, permanentnoga odgoja i obrazovanja, neformalne formacije, kateheze, pa sve do promicanja svijesti ekumenskim i međureligijskim dijalogom (10. i 11. poglavlje) te radom preko sredstava društvene komunikacije i s djelatnicima koji u njima rade.
ZAVRŠETAK
