Baš u trenu kad se trebao ukazati i manjinski (mini)star, jedina novost novostare vlade, »izdahnuo« mi je televizor pod teretom svojih nepunih sedam godina. Da mi večer prije toga nije »crkla« i perilica rublja, sve to srpanjsko uzrujavanje doživio bih makar u čistoj potkošulji. Što je sljedeće da se ispuni stara narodna praznovjerica kako zlo uvijek dolazi »u trokoraku«? Ventilator, glačalo, štednjak, hladnjak?… Eee, ako taj zadnji bude – ne ćete mi vjerovati – toj zloj kobi doskočit ću starim frižiderom (hladnjak je »postao« tek u posljednjem ratu) s grunta, kojim se obiteljski dičimo još od davne proljećarske ’71.! Istina, pokojne baka i mama otvarale su ga pobožno gotovo kao pater Mato svetohranište; istina da je cijeli manji od današnjih ledenica gigantskih hladnjaka u koje bi čovjek mogao staviti, ako baš hoće, i cijelo… Hm, no nema veze, istina je i to da taj 50-godišnjak još radi, hladi! Duga desetljeća, kao i »buba« kuma Ive, živi simboli kako se nekoć proizvodilo! A kako su četverokotačnu legendu, iako joj je motor još radio kao urica, Ivina djeca nakon njegove smrti posve nenostalgično »ubila« na željeznom otpadu, tako je naš frižider ostao jedini preživjeli svjedok »čvrstih« vremena.
Doista, u kojem je desetljeću ili petoljetki došao i taj dan u kojem su ljudi prestali proizvoditi za sebe, a počeli za profit? Kad su prestali proizvoditi kvalitetno i trajno, a počeli štancati plitkodišuće proizvode s ugrađenim detonatorom za samouništenje, čim navrše 5, 7 ili koliko već godina odgovara financijskoj težini njihova »bića«? Pa hajd’, ako moram – i ovako konzervativan – prihvatiti da televizijska tehnologija ide takvim koracima da mi svakoga mjeseca, a ne godine, mogu ponuditi model koji ima nešto dotad neviđeno; ako se, teška srca i tvrde glave, moram pomiriti s tim da i automobili prate neku »svoju modu« pa se čovjek počne osjećati bedasto s »ćoškastim« među »okruglastim« autima (iako meni sad većinom izgledaju »nagnječeni«)… ipak nikako ne mogu prihvatiti da čovjek nije odlučio proizvesti štednjake, perilice i napose hladnjake (s uvijek baš istom zadaćom!) koji bi ga svojom trajnošću i nadživjeli. Ono, kupi se jedan i mir do kraja života! Da ne glumim sada ekologa spominjući koliko bi manje bilo zagađenja, dosta mi je pomisliti koliko bih više vremena u životu imao za uzvišenije stvari da ne moram stalno u čarapu stavljati za novi štednjak ili hladnjak, ako ovako nenadano »riknu« kao perilica i televizor. A riknula je, i to od smijeha, ženica mi Jelica kad sam joj sinoć spomenuo da bi se perilicu »možda moglo dati negdje popraviti«…
»Hej, deda, pokvarile su se…« – eto već naslućena glasa iz kuhinje, eto pa ne budi praznovjeran – »Pokvarile su se one jabuke koje si donio s placa!« – »Hvala Bogu! Znači da su bile prave!«, s olakšanjem odgovaram unuci, misleći u sebi kako je paradoksalno da nam tehničke sprave traju sve kraće, a voće i povrće, »nafiksano« koječime, svojom slikarskom ljepotom i postojanošću prijeti da bi nas moglo nadživjeti! Naravno, samo tu na zemlji. Srećom pa je Bog jedini stvorio »proizvod« koji će vječno trajati! Makar i u vječnoj »pećnici«, ako se na vrijeme ne prenem(o).
