Dr. Nela Sršen, s kojom je za »Večernji list« razgovarao Zoran Vitas, ugledna je hrvatska kirurginja koja živi i radi u Sveučilišnoj bolnici u Padovi, a našla se praktički u središtu najvećega žarišta novoga koronavirusa u Europi, u talijanskoj pokrajini Veneto. »Novo je žarište u Vicenzi nedaleko od Padove, odakle je jedan industrijalac otišao u Srbiju s još troje ljudi. Vratio se zaražen, nije rekao nikome, sada je u kritičnom stanju, na reanimaciji. Izgleda da je Slovenija, koliko god to nama smetalo, donijela dobru odluku o zatvaranju granice, kad već nakon toliko žrtava ljudi imaju želju ići u Srbiju na tulum.«
Protumačila je da dvije trećine ukupno pozitivnih dnevnih brisova dolazi iz Milana. »Gotova je karantena, nestao je strah, izbrisan virus… Tako se nekako ljudi ponašaju, što samo po sebi govori koliko smo brzo zaboravili ono nadrealno, dramatično iskustvo. Usput, zar nismo i sami govorili da ovaj virus ne pogađa mlade i djecu, nego ljude starije životne dobi, teško oboljele pacijente s komorbiditetom. U takvoj šokantnoj situaciji improvizirali su mnogi ‘virolozi’ i ‘znanstvenici’ koji su konstantno bombardirali medije ‘novim spoznajama’, ‘istraživanjima’ i ‘otkrićima’, iako neki od njih nikad nisu vidjeli ni virus ni oboljelog od COVID-19 niti znaju što znači ‘klinička slika’ pacijenta. Ali, svatko je imao nešto ‘svoje za reći’, sve suprotno od svega, stvarajući sve veći strah i još veću konfuziju. Ali ponavljali smo da su mladi ‘pošteđeni’. Pa smo odlučili da mladi ipak ne razvijaju nikakvu posebnu kliničku sliku, ali da su infektivni. Zatvorili smo ih u kuće oko dva mjeseca. Što smo mogli očekivati? Kraj ‘lockdowna’, koji su mladi itekako dobro nadoknadili odmah«, rekla je dr. Sršen te zaključila: »Bojim se da bismo mogli ‘preskočiti’ drugi val jer će prvi trajati dok se ne stave u karantenu svi pozitivni i ne izoliraju žarišta.«
Na novinarev upit da ocijeni stanje u hrvatskom zdravstvu dr. Sršen je odgovorila: »Italija nije bila u ratu 90-ih. Lombardija i Veneto na listi su najkvalitetnijih zdravstvenih struktura, u njima su guverneri ulagali enorman novac za zdravstvo, s obzirom na to da je zdravstvo u ovlasti pokrajine. Guverneri su time osiguravali mandate, a zdravstvo se razvijalo u najmodernije strukture. Nažalost, Italija nema hrvatske liječnike, jer, da su hrvatski liječnici u Italiji, u ovim suvremenim strukturama, gdje bi bila granica? Jer liječnici s kojima surađujem, visoke izvrsnosti i sposobnosti koju sam upoznala, ovdje su rijetkost. Nismo svjesni koliko imamo divnih, kvalitetnih i pametnih liječnika. I još ih pustimo da odu i dokažu svoju izvrsnost u drugim zemljama. A nama svugdje nedostaju liječnici. Ne postoji talijansko zdravstvo. Postoji zdravstvo na sjeveru Italije, postoji zdravstvo na jugu Italije. Velik postotak pacijenata koji dolaze na liječenje na sjever Italije su s juga. Svaka pokrajina razvija svoj zdravstveni sustav. Ima puno posla koji treba realizirati u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Posebni su problemi na jugu, Neretvi, u Metkoviću. Nadam se da su nas tragedije naučile i da ćemo imati zdravstvene infrastrukture u kojima ćemo imati svu zdravstvenu skrb. Posebno trebamo štititi one koji su bolesni, koji su nemoćni, jer samo tako ćemo evoluirati kao društvo. Moja domovina ima najveće srce na svijetu, ostalo će doći, nadam se.«
Jolanda Rak Šain upozorila je u »Večernjem listu« da je korona još jednom potvrdila nemoć hrvatskoga agrara. »Otužna kombinacija slabe kupovne moći potrošača, neorganiziranih seljaka, manjka turističke potražnje, politike trgovačkih lanaca, a i nebrige, nezainteresiranosti i/ili nemoći države da stane na kraj poraznim trendovima kad su u pitanju jadna domaća proizvodnja i enorman uvoz, tek probuđeni lokalpatriotizam ponovno je stavila u zadnji plan. (…) Dapače, poljoprivrednike se i pozivalo da u koroni dignu proizvodnju, mnogi od njih bili su i glavni ‘manekeni’ trgovaca koji ‘preferiraju’ lokalno, a kad se to dogodilo, uvoz povrća raste dvoznamenkasto u odnosu na isto razdoblje lanjske godine. Slabi i nekonkurentni poljoprivrednici, koji nikako da shvate kako samo udruženi imaju šanse postavljati pravila trgovcima, ponovno zdvajaju kako im se dio ljetine ni ne isplati brati pa u zemlji u kojoj posljednjih godina ‘rastu’ samo poticaji, produktivnost i vrijednost poljoprivrede opetovano padaju pod težinom uvozne robe, tetošene prikrivenim subvencijama nekih drugih zemalja. Je li nam doista budućnost u proizvodnji i izvozu sirovina poput pšenice i kukuruza, kojima drugi daju dodanu vrijednost i vraćaju nam ih kao stočnu hranu, tjesteninu, kruh, peciva… – i koji su najbolji dokaz da se samo najmanje uloženog rada po hektaru u nas najviše isplati? Ili i ne znamo bolje?« upit je novinarke Šain.
Ista je novinarka u razgovoru s nutricionisticom prof. dr. Darijom Vranešić Bender, pišući o tome je li dugovječnost povezana s načinom prehrane, spomenula takozvani »japanski paradoks«. »Odgovor na zagonetku ne nalazi se u genetici s obzirom na to da Japanci koji se, primjerice, presele u SAD, bilježe veće stope kardiovaskularnih bolesti nego sunarodnjaci u domovini. Zbog toga su se znanstvenici u potrazi za obrazloženjem okrenuli prehrani. Jedan od nutricionistički najsnažnijih aduta Japanaca je konzumacija ribe. Riba se u Japanu jede i do osam puta tjedno, a u Hrvatskoj, primjerice, jedanput tjedno. Visok unos ribe reflektira se povišenom razinom omega-3 masnih kiselina u krvi Japanaca koja je u pravilu znatno viša nego u zapadnjaka, a ta je pojava možda odgovorna za nižu učestalost ateroskleroze«, protumačila je nutricionistica. Iznijela je i sljedeće preporuke: »U svrhu očuvanja zdravlja tjedno bismo trebali konzumirati barem dva puta po 170 grama ribe, od čega bi barem jedna porcija trebala biti plava ili masna riba, te je u Hrvatskoj prije nekoliko godina pokrenut projekt ‘Riba Hrvatske – Jedi što vrijedi’ kojem je cilj popularizacija i osvješćivanje nacije o važnosti konzumacije ribe za zdravlje i dugovječnost. – Naša srdela dostupna je, jeftina i zdrava i doista bi se trebala naći na svakodnevnom jelovniku u raznim oblicima.«
»Prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj su bila 249.243 stana za odmor i rekreaciju, a tijekom pandemije doznali smo od Slovenaca da 110 tisuća njihovih državljana ima nekretnine u Hrvatskoj. Zato se ne treba brinuti da će Slovenija zbog koronavirusa zabraniti svojim građanima dolazak u Hrvatsku jer će štititi interese svojih državljana, vlasnika nekretnina u Hrvatskoj. Otkako smo ušli u EU, stranci su, osobito na obali, najviše kupovali stanove i apartmane, zatim različite nekretnine te kuće, a samo su Slovenci od 2013. kupili 9439 nekretnina u Hrvatskoj«, prenijela je u »Večernjem listu« podatke Porezne uprave Ministarstva financija Dijana Jurasić.
»Slovenci su još u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj stranci nisu mogli kupovati nekretnine, nego samo građani jugoslavenskih republika, pokupovali velik broj vikendica na Krku, a najviše je Slovenaca imalo nekretnine u općini Dobrinj. Nakon Slovenaca, od 2013. do lani najviše nekretnina u Hrvatskoj kupovali su državljani Njemačke, Austrije, Italije, Švedske, Mađarske… Sada nitko na jednom mjestu ne raspolaže podacima koliko točno stranaca danas ima nekretnine u Hrvatskoj jer će popis stanovništva, koji uključuje i popis nekretnina, biti sljedeće godine. No pitanje poreza na nekretnine, koje se u nas izbjegava zbog raznih interesnih skupina, morat će biti otvoreno jer na tome što ne oporezujemo nekretnine profitiraju i stranci, državljani EU, čiji je standard neusporediv s našim pa imaju priliku za njihove prilike jeftino kupovati nekretnine na obali. Državljani Njemačke od 2013. kupili su u Hrvatskoj 4969 nekretnina, najviše stanova i apartmana. Na trećem mjestu su Austrijanci, koji su u Hrvatskoj kupili ukupno 2867 nekretnina, a i oni su, kao i Nijemci, najviše kupovali stanove i apartmane. Zatim slijede Talijani, koji su kupili 1612 nekretnina, a na petom mjestu su Šveđani, koji su od 2013. kupili 1232 nekretnine u Hrvatskoj…«
