MOR je skraćenica za Međunarodnu organizaciju rada koja je osnovana 1919. g., a 1946. g. postala je prva specijalizirana ustanova Organizacije ujedinjenih naroda sa svrhom da međunarodnim sporazumima i preporukama poboljšava i osigurava bolje uvjete rada radnika i bolje socijalne standarde obitelji, zdravstva, mirovina, ozljeda na radu, majčinstva, rada djece, rada nedjeljom i drugo. Sjedište je u Ženevi (Švicarska). Hrvatska je članica MOR-a od 1992. g. i preuzela je od bivše SFR Jugoslavije brojne konvencije i preporuke. Među njima je i Konvencija br. 102 odnosno »Konvencija o najnižim standardima socijalne sigurnosti« (Narodne novine br. 1/02).
U dijelovima X. i XI. Konvencija obrađuje koja davanja pripadaju članovima obitelji kada umre uzdržavatelj (najčešće je to obiteljska mirovina) i kako se određuju standardi za obračunavanje obročnih isplata (visina prava). Da bi se lakše razumjelo o čemu je riječ, valja usporediti neke bivše mirovinske propise s današnjima.
»Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika« (NN br. 26/83) u svojem je čl. 29. u stavku 3. propisivao: »Visina porodične mirovine u slučajevima kada se tom mirovinom koristi tri ili više članova porodice, ne može iznositi manje od 40 % od mirovinske osnovice umrloga osiguranika.« Dakle, ako je osiguranik umro relativno mlad ili samo s 15 godina mirovinskoga staža, njegova bi se mirovina za 15 ili manje godina staža određivala u visini od 35 % od njegove mirovinske osnovice. Od tako određene mirovine pokojnika određivala bi se još manja obiteljska mirovina.
Primjer: ako je mirovinska osnovica umrloga 1000, tada 35 % te pretpostavljene njegove mirovine iznosi 350, a nakon toga bi se od te svote izračunavala još niža pripadajuća obiteljska mirovina. Međutim, iz odredaba Konvencije br. 102 (čl. 66. i 67.) proizlazi, odnosno bilo je propisano da za određivanje obiteljske mirovine za tri ili više članova obitelji mirovinska osnovica mora iznositi najmanje 40 % od pokojnikove mirovinske osnovice, dakle u navedenom primjeru 400. Osnovna svrha te odredbe Konvencije jest to da se osigura veću materijalnu sigurnost članovima obitelji kada obiteljsku mirovinu koriste tri ili više članova obitelji.
Slična povoljna primjena odredaba Konvencije br. 102 bila je propisana i u bivšem saveznom zakonu SFRJ, tj. u »Zakonu o osnovnim pravima mirovinskog i invalidskog osiguranja« (Sl.l. br. 23/82), koji je u članku 46. st. 3. propisivao: »Visina obiteljske mirovine u slučajevima kad obiteljsku mirovinu koriste tri ili više članova obitelji ne može biti manja od 40 % od mirovinske osnovice umrlog osiguranika.«
Prema tome, i u bivšem poretku poštivale su se međunarodne konvencije i preporuke te ugrađivale u domaće zakonske propise i tako postajale sastavni dio hrvatskoga unutarnjega zakonodavstva. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek postoji brzopleto preuzimanje stranih zakonskih rješenja, koja se nakon toga ne ostvaruju u praksi. Zato bi trebalo preporučiti mjerodavnima da više pozornosti posvećuju propisima koji štite interese obitelji i majčinstva u području mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, porezima i doplatku za djecu. Tako bi se, primjerice, obiteljska mirovina morala priznavati kao dodatak osobnoj mirovini, a ne isključivati ju postavljanjem izbora »ili jedna – ili druga«. U predizbornoj kampanji povremeno se o tome govorilo pa se to ne bi trebalo zaboraviti. Slično vrijedi i za doplatke za djecu, koji bi trebali postati pravo svakoga djeteta, a ne pravo roditelja i ovisno o prihodima. Stoga bi prihode trebalo oporezivati progresivno. Treba imati na umu da su sve mirovinske, zdravstvene, socijalne i porezne politike u krajnjoj posljedici demografske i natalitetne.
Na kraju, pozornim se čitanjem citiranih tekstova bivših mirovinskih zakona, koji su zapravo identični, može uočiti da se u hrvatskom republičkom zakonu upotrebljavaju riječi »porodična mirovina« i »porodica«, a u saveznom zakonu bivše SFRJ (izdanje za SR Hrvatsku) upotrebljavaju se jezično ispravni izrazi »obiteljska mirovina« i »obitelj«. To je malo podsjećanje na činjenicu da su brojni ondašnji hrvatski zakonopisci i jezikoslovci bili pokornički podložni Beogradu, i bili su »papskiji od pape«. Uočavanje malih razlika potvrđuje pravilo da onaj tko dobro razlikuje, ujedno i dobro uči.
