Ako postoji neka reprezentacija pjesnika najpopularnijih hrvatskih religioznih i svjetovnih pjesama 20. st., onda u nju svakako pripada Dragutin Milivoj pl. Domjanić.
Rođen je 12. rujna 1875. u Adamovcu kod Donje Zeline. Do 1893. školovao se u Zagrebu kao pitomac plemićkoga konvikta; 1898. završio je studij prava te doktorirao rigorozom 1899. Od 1898. bio je sudski pristav, zatim istražni sudac, od 1906. vijećnik Sudbenoga stola u Zagrebu. Postao je pravi član HAZU-a 1919., predsjednik je Matice hrvatske od 1921. do 1926., a od 1927. predsjednik zagrebačke sekcije PEN-kluba. Umro je 7. lipnja 1933. u Zagrebu.
Iza profesionalno statične biografije krije se književno dinamičan život. Prvu pjesmu »Ljubav k domovini« tiskao je u »Bršljanu« 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan. Potpisivao se i pseudonimima Grga, Vujec Grga, Valja P.(lemeniti) Batjanov i Dragutin Zelinski. Surađuje u »Viencu«, »Životu«, »Nadi«, »Savremeniku«, »Hrvatskom salonu«, »Domaćem ognjištu«, »Prosvjeti«, »Književnom jugu«, »Ljubljanskom zvonu«, »Domu in svetu« i »Slovencu«.
Najistaknutiji je kao pjesnik. Prva štokavska zbirka »Pjesme«, 1909., na tragu je »sentimentalnosti, ispovjednosti, usamljeništva, klonulosti, ali s neskrivenom težnjom za skladom i osobnim shvaćanjem ljepote« (I. Kalinski), pri čemu se diskretnom društvenom angažiranošću ističu »Ciklame, krvave ciklame« i »Prošecija« na prigorskoj kajkavštini, kojom je ostavio snažan umjetnički trag u trima zbirkama: »Kipci i popevke« 1917., »V suncu i senci« 1927. i »Po dragomu kraju« 1933. »Uz pomoć nostalgične pastoralne slikovnosti, nenametljivoga isticanja bizarnoga detalja, intimiziranja krajolika, a napose imažinizma, njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost toga jezičnog izraza i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti« (I. Kalinski). Stihovno gipke, meke i melodiozne, mnoge su pjesme uglazbljene: »Popevka«, »Noć«, »Veter zgorec«, »Snešica«, »Protuletna«, »Lipe«, »Ciklame, krvave ciklame«, a trajnu popularnost stekle su »Kaj« (»Vre tičeki spiju«), »Serbus, Zagreb«, »Fala« i »Popevke sem slagal«, koje su skladali Vlaho Paljetak, Božidar Širola, Emil Cossetto, Igor Kuljerić i dr. Prevodio je poeziju Goethea, Heinea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa i drugih, prozu Gorkoga i Tolstoja. U borbi »starih« i »mladih« podržava književni program »mladih«, ali ostaje nepovjerljiv prema novim estetičkim idejama. Ukratko, »Dragutin Domjanić je… jamačno, uz Nikolića i Vidrića, a nakon Matoša, najreprezentativnija pojava hrvatske moderne… Hrvatska književna kritika i književna povijest smatraju ga jedinim našim pravim pjesničkim dekadentom i jedinim pravim hrvatskim sljedbenikom Paula Verlainea« (B. Petrač).
Iako u užem smislu riječi nije pripadao katoličkim književnicima, književni mu je rad snažno vjerski obojen. U središnjem katoličkom književnom glasilu »Hrvatskoj prosvjeti« objavio je brojne vlastite pjesme te prijevode francuske religiozne i profane poezije (F. Jammes, M. Maeterlinck, A. Rimbaud, E. Rostand, R. Vallery-Radot, E. Verhaeren, P. Verlaine), posebice provansalske (A. Bremond, F. Mistral i dr.). Godine 1920. u zagrebačkom Teatru marioneta, za čiji su osnutak zaslužni katolički umjetnici, Velimir Deželić ml. postavio je kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu njegov satirički igrokaz »Petrica Kerempuh i spametni osel«. Motiv Kerempuhov uporabit će poslije za svoje »Balade« u artificijelnoj kajkavštini Krleža, s kojim je Domjanić bio u estetičkom i svjetonazorskom prijeporu.
Niz je religiozno intoniranih pjesama: »Molitva u noći«, »Vuzem«, »Molitvica v protuletje«, »Crkva«, »Sunce«, »Kapela«, »Spomen na Mariju Bistricu«, »Na Dolcu«, »Pri Kamenitih vratih«, »Remete«, »Imakulata«, »Zdrava Marija«, »Sveti kralj«, »Badnjak«, »Božić« i dr. U pjesmi »Pahuljice« (»Božiću«) ingeniozno spaja univerzalni religiozni i domoljubni motiv: »Če bi rekel Božiću, / Kaj želim si ja, / Rekel bi, naj vsakomu / Puno srca da. // Da bu narod narodu / Kak i bratu brat, / I da zadovolen bu, / Jenput i Hrvat.« No svakako su najpoznatije bistrička romarska »K suncu prosi vsaka roža«, koju je uglazbio Rudolf Matz, te glasovita marijanska »Ljiljane bijeli«, što ju je skladao o. Anselmo Canjuga. U nekrologu Ljubomir Maraković, koji ga je dobro poznavao, piše da je, iako samo kršten, bio duboko pobožan, pa nikada nije prošao Remetama a da ne bi svratio u svetište, zaključivši: »Tako, u dubokoj vjeri u milosrđe svemogućeg Suca, možemo na grobu pjesnika Remeta i Bistrice, Kamenitih vrata i Czestochowe da šapnemo u tihom povjerenju: Memorare, o piissima Virgo Maria – Spomeni ga se, predobra Djevice Marijo!« Zanimljive zapise o njemu dao je u knjizi »Večernja škola ili Crno cvijeće na Cvjetnicu« katolički književnik i filozof, imenjak mu Drago Ćepulić.
Dušan Žanko uvrstio ga je u prvu marijansku antologiju »Hrvatska marijanska lirika (novija)« 1935. i od tada su mu pjesme u svim izborima hrvatske duhovne i religiozne poezije, u kojoj on nipošto nije bio dekadentan.
