Poslijeratno svjedočenje jasenovačkoga zatočenika, ljevičara i komunističkoga djelatnika, ozbiljno dovodi pod upitnik »Poimenični popis žrtava jasenovačkog logora« prema kojem su gotovo svi stradalnici »ubijeni«: »Mjesto Jasenovac leži na ušću rijeke Une u Savu. Kraj je nizak, močvaran, nezdrav. Dizenterija i druge crijevne i želučane bolesti kosile su nemilosrdno zatočenike. Uđe u nj zdrav čovjek, pa i oveća ljudeskara, da se nakon pet do šest dana razboli, a nakon daljnih desetak dana i umre« (Ante Ciliga: »Jasenovac; ljudi pred licem smrti«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 36.-37.).
Jedna od često ponavljanih tvrdnji nakon rata jest da su svi koji su bili bolesni ili su se razboljeli bez iznimke bili poubijani: »Od svega je bilo najgore da je biti bolestan značilo isto što i biti osuđen na smrt. Ustaše su u nastupima, iz ambulanta, nastamba ili baraka najprije izvlačili bolesne zatočenike i likvidirali ih. Zato su logoraši i uz najviše temperature i najteža oboljenja nastojali po svaku cijenu da se održe na nogama, odlazili su na posao i kretali se, ne bi li izbjegli likvidaciju. Bolesnici su padali i izdisali na radu« (Mirko Peršen: »Ustaški logori«, Stvarnost, Zagreb, 1966., str. 168.).
Međutim, neka poslijeratna svjedočenja u proturječju su s tim tvrdnjama i o tome bi također bilo dobro reći koju riječ. Malo je teže uskladiti uobičajeni naziv za jasenovački logor – »tvornica smrti« s dokumentima o nastojanjima logorskih vlasti da zaustave masovno umiranje logoraša od različitih epidemija. Naime, u logoru se iznenada pojavio tifus, koji se tako brzo širio među zatočenicima da je, po sjećanju Jakova Kabilja, od njega dnevno umiralo i po 20 ljudi (»Sećanje Jevreja na logor Jasenovac«, ur. Dušan Sindik, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972., str. 96.).
No dr. Josef Konforti, zatočenik iz Travnika, opisao je kako je u dogovoru s logorskom upravom i tadašnjim zapovjednikom Ljubom Milošem krenuo u suzbijanje epidemiju tifusa koja je izbila u proljeće 1942. godine:
»Održao sam cijelo predavanje o suzbijanju pjegavca i predložio najnužnije: kratko šišanje, brijanje, češće kupanje i dezinfekciju odjeće i posteljine« (»Sećanja Jevreja na logor Jasenovac«, isto, str. 233.). Po njegovim su uputama provedene neke konkretne akcije, pa je bolest naglo počela jenjavati:
»Na brzinu su izgrađeni tuševi, napravljeno je oko 20 teknadi od drveta za kupanje i za pranje rublja. Svi su zatočenici morali biti obrijani i ošišani do kože. Odjeća i prljavština u barakama su otklonjeni itd. Tako je bolest naglo počela jenjavati« (»Okolnost što sam liječnik, uvjetovala je da sam ostao živ«, »Poruke«, br. 2 (7), 15. rujna 1973., str. 5.).
Ishod je prema tim zapisima bio potpuno zadovoljavajući: »Od početka maja nije više bilo ležećih bolesnika« (»Sećanje Jevreja na logor Jasenovac«, ur. Dušan Sindik, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972., str. 233.).
Milko Riffer, koji je »zaglavio« u Jasenovcu jer je partizanima dostavljao razne obavijesti i materijale, no svejedno je, prema vlastitom svjedočenju, bio zapovjednik jedne bolničke nastambe, također »odskače« od uobičajenih opisa. On tvrdi da je u njegovoj bolnici svagdašnjica bila, barem za logorske prilike, više nego podnošljiva: »Živjeli smo tamo, kao u kakvu hotelu, posve individualno, u dobrim susjedskim odnosima…« (Milko Riffer: »Grad mrtvih – Jasenovac 1943.«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 71.). Pored toga: »Rekovalescenti su dobijali po nekoliko dana poštede i imali su pravo da za to vrijeme leže u svojoj stambenoj baraci« (isto, str. 111.).
»Na okrajku središnjeg dijela logora, na čistom polju, iza voćnjaka, nalazila se jedna posve nova postrojba: ‘logor 3b’. To je bilo šest velikih baraka dovezenih u gotovim dijelovima iz Njemačke. Uz njih na desno od ulaza u nastambu, dvije manje barake – logorska bolnica. Sa lijeva nekoliko pomoćnih zgrada i baraka: velika obrtnička zgrada s krojačnicom, praonicom i dr.; manja baraka: kupaonica za kupaonicom, ogromna otvorena jama pačetvorinastog oblika, zahodi« (Ante Ciliga: »Jasenovac; ljudi pred licem smrti«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2011., str. 38.).
NASTAVLJA SE