Izvjestan broj današnjih vjernika, posebice pripadnika »karizmatskih« i sl. pokreta te sudionika raznih seminara i obnova u Duhu, previše se oslanja na osjećaje i doživljaje tražeći pritom duhovne užitke i naslade. I dok su početnicima u duhovnom životu svojstveni duhovni užitci i ugode, kasnije ustrajanje u njima rađa velikim nesavršenostima te postaje zaprjekom na putu do sjedinjenja s Bogom.
Bitno i jedino sigurno uporište na tom putu jesu teologalne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav. One su jedina prikladna sredstva do sjedinjenja s Bogom. Ovisno o razvoju teologalnih krjeposti osoba dolazi do odgovarajućega stupnja sjedinjenja. Ne znajući ili nemajući to na umu, neki se olako daju privući senzacijama, za kojima onda trče očekujući instantna rješenja za svoje probleme ili pak tražeći pod svaku cijenu određene darove, duhovne užitke, doživljaje i sl. Ne nedostaje ni onih kod kojih gotovo da je stalno prisutna težnja za izvanrednim manifestacijama poput »počivanja u duhu«, glosolalija, lokucija i sl. Nije to novost i pošast samo sadašnjega vremena. Bilo je toga – u većoj ili manjoj mjeri – u svim vremenima Crkve. Osobito je 16. stoljeće u Španjolskoj nalikovalo današnjemu vremenu obilujući izvanrednim pojavama kod tzv. »prosvijetljenih« (alumbradosi).
U tom smislu sv. Ivan od Križa veli: »Zgražam se videći što se događa u naše vrijeme, a to je da neke prosječne osobe, sa četiri novčića razmišljanja, dosta da budu malo sabrane i da imaju spomenute nagovore (lokucije), pa da odmah sve nazovu Božjom riječju, te svuda govore sa svom sigurnošću: Bog mi je rekao, Bog mi je odgovorio; dok u najviše slučajeva odgovaraju sami sebi, a Bog tu uopće ne ulazi.« Mistični Naučitelj odmah daje i objašnjenje zašto je tomu tako: »Samo želja koju imaju prema nagovorima i osjećaj privrženosti prema njima, što ga goje u svojem duhu, čine da te osobe daju sebi odgovor i misle da im Bog govori: i odatle slijedi da padaju u velika čudaštva… Od nagovora oni obično izvlače samo beskorisno naklapanje i uprljanost duha, a ne poniznost i umrtvenost, jer misle da su primili tko zna kakve izvanredne milosti, te da im je sam Bog govorio, dok je zapravo bilo malo više od ništa, ili ništa i manje od ništa. I zaista ono što ne rađa poniznošću, ljubavlju, umrtvenošću, svetom jednostavnošću i šutnjom, što može biti?«
Velika je stoga odgovornost duhovnika i voditelja raznih pokreta, seminara i susreta u ispravnom vođenju i usmjeravanju vjernika te u razlučivanju bitnoga od sporednoga, korisnoga od štetnoga.
