Iako su izbori za zastupnike u Hrvatskom saboru završili, to ne znači da bi na aktualnosti trebala gubiti tema socijalne politike, o kojoj se u predizborno vrijeme mnogo govorilo. Dvije vodeće stranke, HDZ i SDP, sa svojim »manjim partnerima« okupljenima u koaliciju, natjecali su se tko će u području socijalne politike dati bolja obećanja, što je sasvim legitimno, očekivano i reklo bi se racionalno ponašanje političkih stranaka. Druge političke stranke također su nudile svoja viđenja i obećanja – poput Domovinskoga pokreta, Mosta, Možemo, Živoga zida i drugih.
Međutim temeljni je problem i konstanta hrvatske socijalne politike nesustavnost koju prati nedostatak kompetentnih kadrova u političkim strankama za probleme s kojima se susreće socijalna politika u Hrvatskoj. Čak je i manje informiranim čitateljima jasno da pozicija resornoga ministra socijalne politike (da se ne ulazi u sve promjene naziva mjerodavnoga ministarstva) uvijek negdje na repu događanja i uvijek s vrlo malo utjecaja. Moglo bi se reći da kada se zadovolje apetiti svih proračunskih korisnika za resor socijalne politike, ostaje tek ono što preostane.
Istini za volju treba reći da je u mandatu zadnje vlasti, koja je resornomu ministarstvu u naziv dodijelila i ovlast za rješavanje pitanja demografije, zbog velikih demografskih izazova bilo određenih povećanja proračunskih izdvajanja. Tako je u mandatu posljednje Vlade došlo do povećanja rodiljnih i roditeljskih naknada, povećanja osobne invalidnine te je u predizborno vrijeme povećana naknada za roditelja njegovatelja. Također pri kraju mandata izglasana je u Saboru »naknada za starije« koja s isplatom počinje od siječnja 2021. godine. S druge strane tijekom mandata iste Vlade, iako su stručnjaci cijelo vrijeme na to upozoravali, nije povećana socijalna pomoć, tj. zajamčena minimalna naknada namijenjena za ublažavanje siromaštva najsiromašnijih građana.
Pogotovo sada treba podsjećati da je u predizbornom programu vladajuća stranka HDZ najavljivala veliko povećanje osnovice socijalne pomoći – zajamčene minimalne naknade sa 800 na čak 1500 kuna (možda zbog propusta da cijeloga mandata u tom području nisu učinili ništa, ili zbog privlačenja i najsiromašnijih birača), što je bilo vidljivo u njihovu programu »Sigurna Hrvatska«. Također u svom programu HDZ navodi da će povećati minimalnu plaću te da će povećati iznose za dječji doplatak, koji nisu mijenjani 20 godina, a cijene dječje prehrane, pelena, odjeće… višestruko su poskupjele u tom razdoblju. Pravo je pitanje zašto HDZ-ova vlada nije povećala dječji doplatak u svom četverogodišnjem mandatu, to jest kada će ga sada kad su osvojili saborsku većinu povećati.
S druge strane koalicija Restart predvođena SDP-om nudila je u svojem predizbornom programu brojna obećanja u segmentu socijalne politike. Obećavali su biračima da će bitno unaprijediti sustav socijalne pomoći i socijalne skrbi usmjeren na zaštitu najslabijih, da će proširiti smještajne kapacitete i broj javnih domova za starije osobe, da će bitno unaprijediti socijalnu politiku prema mladima, a posebno su izdašne mjere usmjerene prema starijima. No dok je SDP bio na vlasti (2011. – 2015.), kada su imali priliku nešto od navedenoga promijeniti, ni jedno od navedenih obećanja nisu ispunili, nego su u nekim segmentima politika radili upravo suprotno. Tako se u njihovu programu na nekoliko mjesta navodilo unaprjeđenje politika prema mladima izmjenama zakona o radu kojima bi se ograničilo zapošljavanje mladih na ugovore na određeno radno vrijeme i njihovo zapošljavanje na »nesigurnim radnim mjestima«, a upravo je SDP-ova Vlada tijekom 2012. i 2013. godine olabavila radno zakonodavstvo u tom segmentu i omogućila porast uporabe instituta zapošljavanja na određeno vrijeme. Upravo se za njihove vladavine dogodio najveći porast zapošljavanja na ugovore na određeno.
U predizbornom programu Socijalne politike Restart koalicije bio je vidljiv snažan utjecaj koalicijskoga partnera Hrvatske stranke umirovljenika tako da se najviše predlaganih mjera upravo odnosilo na mjere usmjerene na stariju i umirovljeničku populaciju. Tako se najavljivalo podizanje prosječne mirovine na 70 posto plaće, oslobađanje plaćanja RTV pristojbe umirovljenicima koji su oslobođeni plaćanja police dopunskoga zdravstvenoga osiguranja, uz istodobnu najavu podizanja visine mirovinskoga praga za oslobađanje od plaćanja dopunskoga zdravstvenoga osiguranja, a predlagala se uz ostalo i izgradnja novih domova za skrb o starijima. U segmentu mjera za unaprjeđenje obrazovanja i zdravstva također su se navodile brojne mjere koje su bile aktualne za vrijeme SDP-ove Vlade i koje tada nisu ostvarene pa su se ponavljale.
Već iz kratkoga prikaza predizbornih programa socijalne politike dviju najvećih stranaka može se iščitati zajednički nazivnik: uglavnom se ponavljaju mjere koje su planirali provesti za vrijeme svoga mandata koje iz ovih ili onih razloga nisu proveli. U programima obiju stranaka predlagane su i mjere koje su usmjerene na ublažavanje posljedica krize uzrokovane pandemijom koronavirusa i saniranje posljedica razornoga potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu.
Drugi je zaključak koji se nameće da navedene dvije stranke prilaze hrvatskim građanima i biračima kao da oni pate od »kolektivne amnezije« ili je moguće da oni sami uopće ne vjeruju u svoje programe te smatraju da će već dobiti povjerenje građana onako po inerciji bez obzira na to što su to isto povjerenje u području provedbe mjera i unaprjeđenja socijalne politike već nekoliko puta iznevjerili.
S treće strane, stranke kao što su Domovinski pokret i Most imale su manje sadržajne izjave u svojim programima za socijalnu politiku, iz kojih se tek može naslutiti smjer, ali detaljnije mjere za razvoj sustavne socijalne politike u Hrvatskoj zapravo ne donose, što je određeni nedostatak u usporedbi s analiziranim programima vodećih dviju stranaka. Međutim njihova se prednost nalazi u činjenici da s obzirom na to da dosad Domovinski pokret kao takav nije izlazio na izbore, a i Most se ne može baš pohvaliti dugogodišnjim sudjelovanju u vlasti, pa nisu imali priliku (za razliku od dviju vodećih stranaka koje su obnašale vlast) iznevjeriti povjerenje svojih birača.
Most je jedini od svih stranaka u svom predizbornom programu socijalne politike naglašavao važnost uključivanja različitih dionika u proces formulacije mjera i programa socijalne politike, tj. predstavnika ne samo središnje, regionalne i lokalne razine vlasti, nego i predstavnika civilnoga društva i uključivanja predstavnika akademske zajednice. Od konkretnih mjera i oni su navodili potrebu izgradnje dodatnih smještajnih kapaciteta domova za smještaj i skrb o starijim osobama te potrebu bolje uporabe sredstava europskih fondova koji stoje na raspolaganju za te namjene.
Sada je dominantan izazov borba protiv pandemije koronavirusa koja je osim zdravstvenih proizvela snažne negativne ekonomske i socijalne učinke koji će se u punom svjetlu pokazati već najesen. Naime u predizbornom vremenu i oni među političarima koji su »svjesni dubine problema« nisu izlazili u javnost plašeći se da ne bi »negativnim izjavama« izgubili birače.
Dakle najesen će nova vlada morati razmišljati o ozbiljnom paketu mjera kako bi ublažila negativne posljedice pandemije u segmentu zaštite nezaposlenih. Mjere prema nezaposlenima uključivat će potrebno preoblikovanje mjera aktivne politike zapošljavanja s kojima će trebati ciljati na one koji su trajnije izgubili svoja radna mjesta u turizmu, ugostiteljstvu i prometu kako bi ih se prekvalificiralo za zanimanja koja su »zapošljivija« jer negativne posljedice na navedene sektore mogle bi po svemu sudeći nažalost potrajati. Također postoji i institut naknade za nezaposlenost koja štiti nezaposlene i njihove obitelji od potpunoga gubitka prihoda za vrijeme nezaposlenosti. Trebat će napraviti promjene u smislu pojednostavnjivanja uvjeta za ostvarivanje prava i produljenje trajanja prava na naknadu te povisiti izdašnost naknade u tom razdoblju nakon prva tri mjeseca. Spomenuta je naknada u Hrvatskoj u komparativnom europskom kontekstu među nižima i važno je relaksirati uvjete i povisiti je kako bi se dodatno zaštitili oni koje je pandemija neizravno pogodila.
Učinkovitost ukupnoga sustava naknada za socijalnu zaštitu u ublažavanju siromaštva u Hrvatskoj niža je nego u Europskoj uniji. Tako je od 2014. do 2018. prosječno smanjenje stope siromaštva ukupnim socijalnim naknadama (socijalnom pomoću zajamčene minimalne naknade, invalidninama, dječjim doplatcima, rodiljnim i roditeljskim naknada, mirovinama, stipendijama, naknadama bolovanja itd.) u Hrvatskoj iznosilo oko 55 posto, a prosjek za EU27 bio je 61 posto. Istraživanja domaćih i inozemnih autora sugeriraju da sustav socijalne pomoći (zajamčene minimalne naknade) u Hrvatskoj ima ograničen učinak na smanjenje siromaštva, dijelom i zbog preniskih iznosa pomoći (800 kuna osnovica pomoći, a linija siromaštva oko 2500 kuna mjesečno) i ograničene pokrivenosti siromašnih jer u Hrvatskoj manje od 10 posto siromašnih prima socijalnu pomoć.
Primjerice, umirovljenik koji živi sam (uz pretpostavku da nema drugih nekretnina osim one u kojoj živi te nema djece ni bližih članova obitelji koji bi mu mogli i bili dužni pomoći) i prima mirovinu od 1000 kuna nije prepoznat od sustava socijalne pomoći kao čovjek kojemu je potrebna pomoć države i društva tj. Republika Hrvatska kao socijalna država njega/nju ne smatra siromašnim. Upravo i zbog navedenoga problema jedna od ovogodišnjih preporuka Europske komisije i Europskoga vijeća za Hrvatsku odnosi se upravo na navedenu neadekvatnost sustava socijalne pomoći, tj. minimalnih naknada.
Spomenute preporuke Europska komisija donosi svake godine za sve zemlje članice EU-a nakon analize dokumenata kao što su Nacionalni planovi reformi zemalja članica i drugih dokumenata koje zemlje imaju obvezu pripremiti i poslati Bruxellesu u sklopu procedure Europskoga semestra te dubinske analize socijalnih i ekonomskih indikatora. Nakon toga Europska komisija predlaže Europskomu vijeću spomenute preporuke, a Vijeće zemlji članici. Tako »preporuka 2« Europskoga vijeća za Hrvatsku iz svibnja 2020. donesena na prijedlog Europske komisije glasi: Ojačati mjere i institucije tržišta rada i poboljšati adekvatnost naknada za nezaposlene i minimalne zajamčene naknade. Povećati pristup digitalnoj infrastrukturi i uslugama. Promicati stjecanje vještina.
U vezi s mjerama u borbi s pandemijom svakako je prevažno pitanje pronalaska primjerenijih odgovora u obrazovnom sustavu koji je ključan za osiguravanje hrvatskoga društva jednakih mogućnosti za djecu i mlade. Zasigurno nije dobro rješenje nastavu na svim razinama obrazovanja isključivo provoditi »na daljinu« i trebat će se potruditi u suradnji s epidemiolozima pronaći bolji model. Druga godina nastave na daljinu za ovogodišnjega prvašića koji najesen kreće u »drugi razred na daljinu« mogla bi ostaviti negativne socijalne i psihološke posljedice bez obzira na golem trud roditelja da im kompenziraju nedostatak boravka u normalnom školskom okruženju. Slične posljedice s moguće manjim intenzitetom pojavit će se i kod srednjoškolaca i studenata ako se na vrijeme ne osmisli primjereniji model. Svakako je prevažno osigurati veću razinu ulaganja za sve razine obrazovanja te voditi računa o socijalnoj dimenziji obrazovanja jer obrazovanje je danas ključni resurs ekonomske i socijalne dobrobiti pojedinca. Potrebno je i nadalje adekvatnim mjerama i potporama osigurati da upisivanje i završavanje pojedine razine obrazovanja ovisi isključivo o uloženom trudu učenika/studenta, a što manje o socioekonomskim faktorima kao što je socioekonomska pozicija obitelji studenta, invaliditet, dob i slično.
Sljedeći veliki izazov koji je trajno prisutan, a dosadašnje su ga vlade izbjegavale rješavati odnosi se na problematiku starijih sugrađana i njihovih niskih mirovina koje su kao problem prepoznale i institucije Europske unije. Hrvatska je po stopama siromaštva osoba starijih od 65 godina među vodećim zemljama Europske unije. Na taj problem nadovezuje se »nečinjenje« prethodnih vlada, kako one SDP-a (2011. – 2015.) tako i HDZ-a (2016. – 2020.), u sustavu dugotrajne skrbi o starijima pa se tako danas Hrvatska, koja ima sve starije stanovništvo, suočava s ozbiljnim manjkom kapaciteta za smještaj i skrb o starijim osobama, a mjere koje bi unaprijedile skrb o starijim osobama unutar njihovih vlastitih domova također nisu razvijene osim pojedinih parcijalnih projektno financiranih programa europskim sredstvima kao što je program »Zaželi«. Taj ozbiljan izazov čeka novu vladu, a u svojim predizbornim programima prepoznale su ga obje vodeće stranke te Most pa se očekuju konkretne mjere usmjerene na zaštitu kvalitete života starijih sugrađana.
Uz navedene sustave socijalne politike koji zahtijevaju »žurna unaprjeđenja« svakako je prevažno spomenuti i zdravstveni sustav koji je ključan u borbi s pandemijom. Međutim ono što čeka novu Vladu vrući je krumpir financijske (ne)održivosti jer sadašnji model hrvatskoga zdravstvenoga sustava opterećuju dugovi koji rastu iz mjeseca u mjesec i već su premašili iznos od 9 milijardi kuna. Sve prethodne vlade i ministri zdravstva taj su vrući krumpir nastojali odgurnuti od sebe i prenijeti ga nekomu budućemu ministru, no problem očito s odgađanjem sve više raste po latinskoj izreci »periculum in mora« (opasnost je u oklijevanju).
Uz sve navedene socijalne izazove i nadalje ostaje vrlo važno pitanje ozbiljnih negativnih demografskih tendencija u obliku iseljavanja i niske stope fertiliteta. Čini se da je spomenute izazove »odlazeća Vlada« prepoznala, no isto tako relativno kasno pa je u sklopu paketa poreznih izmjena donijela povoljniji porezni tretman mladih radnika do 30. godine kako bi im ostale veće neto plaće te ih se tako zadržalo u Hrvatskoj. Međutim pitanje emigracije i razloga za odlazak šire je i često uključuje i nezadovoljstvo »klijentelističkim« načinom upravljanja u Hrvatskoj, gdje je često nažalost važnije je li tko nečiji i koja stranka ga podupire nego što zna raditi i koje su mu kompetencije. Također, bilo je određenih unaprjeđenja u segmentu obiteljske politike, ali oni će se trebati nastaviti kako bi se negativne demografske tendencije u Hrvatskoj barem ublažile u budućnosti.
Novu vladu čeka velik posao saniranja i iznimno velikih posljedica potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu. To uključuje obnovu oštećenih brojnih javnih zgrada i kulturnih spomenika te osmišljavanje modela i osiguravanja financijskih sredstava za pomoć u obnovi privatnih obiteljskih kuća i stanova. Otegotna je okolnost da su sve dosadašnje vlade propustile kreirati konkretnu i sustavnu stambenu politiku, a najpogođeniji dio zbog toga su mladi i podstanari koji su posebno pogođeni u kontekstu potresa u Zagrebu. Stoga odgovore od nove Vlade traže i pitanja reguliranja sive zone podstanarstva i prava podstanara.
