Koronavirus je, kao i nekim drugim novozaređenim svećenicima, odgodio slavlje mlade mise svećeniku zaređenu na blagdan Presvetoga Srca Marijina koji za sebe kaže da ga je upravo Blažena Djevica Marija dovela k Isusu. Klica poziva u njegovu se srcu rodila prije točno dvadeset godina, za vrijeme Svjetskoga dana mladih u Rimu, no put do svećeništva išao je preko Međugorja i Trsata, služenja »gubavcima naših dana« i osobnoga rasta, a u profesionalnom se smislu kao diplomirani teolog bavio i pisanjem o vjerskim temama u riječkom »Novom listu«. Sve se to skupilo u franjevcu Siniši Puciću, 42-godišnjem redovniku iz Rijeke koji pripada Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, a kojega mnogi poznaju po radu s marginaliziranima te kao pokretača časopisa za beskućnike »Ulična svjetiljka«.
Ovih je dana poslan na prvu pastoralnu postaju, u franjevački samostan u Slavonskom Brodu, gdje je primio službu odgojitelja sjemeništaraca te vjeroučitelja u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji »Fra Marijan Lanosović«. Za početak je rekao kako je doživio svećeničko ređenje i početak svojega poslanja u svjetlu koronavirusa i potresa u Zagrebu.
»Nije svako zlo za zlo, kaže naš narod, iako mi je koronavirus odgodio slavlje mlade mise na mojem Trsatu. Baš naprotiv, toliko se dobroga za moj život dogodilo u vremenu ove pandemije i prirodne katastrofe koja je pogodila Zagreb, a jedna od milosti jest i svećeničko ređenje. Ređenje sam dočekao s velikom radošću i zahvalnošću, a kada tomu pribrojimo onu milosnu kišu koja je padala, toliko dragih ljudi koji su nas došli podržati molitvom i bratskom blizinom, doista sam presretan što sam postao Kristov svećenik! I u svoj toj kiši i blatu ima velike simbolike za mene: trenutak prije nego što smo se trebali onako mokri prostrijeti na tepih za vrijeme pjevanja litanija svih svetih, pomislio sam kako ću se sav zaprljati, kako će prljava alba upadati ljudima u oči. U drugom sam trenutku spoznao da je to blato zapravo slika našega svećeničkoga poslanja, da nam je poziv ići u blato ljudskih života, poteškoća, grijeha te im donijeti Boga koji ih čisti i oslobađa. Takav svećenik želim biti, već od prvoga dana«, kazao je o. Pucić.
U djetinjstvu je, kako svjedoči, bio jako zatvoreno dijete, pun predrasuda i strahova, a to pripisuje gubitku otca: »Tada su mi kao sinu jedincu nedostajali ljudi s kojima bih rastao, pokazao kakav jesam, otvarao se. Nisam to našao sve do dolaska 1997. godine u Franjevačku mladež – Framu. Uz te mlade na Trsatu doživio sam neku osobnu eksploziju, potrebu da iziđem iz sebe, da ostavim neke svoje rezerve i ljušture i počnem živjeti punim plućima. Ne znam koliko sam to ostvario, ali znam da su mi ljudi koji pate postali izazov. Naime, mi framaši često smo posjećivali Psihijatrijsku bolnicu Lopača, radili ponešto za beskućnike, posjećivali egzistencijalno ugrožene obitelji. U tim sam ljudima, povučenima u sebe i po strani društva, nekako vidio i sebe kakav sam možda pomalo bio. Isto tako, kroz Framu i potrebite Bog me je počeo potiho pozivati da postanem Njegov, što u početku nisam shvaćao, ali od pomisli da bih mogao biti fratar i svećenik nisam se prestrašio, iako ju nisam odmah ozbiljno shvaćao. Prvi snažniji Božji zahvat u mojem srcu na putu odaziva na Njegov poziv dogodio se prilikom Svjetskoga susreta mladih u Rimu 2000. godine, kada me je sv. papa Ivan Pavao II. u katehezi dotaknuo evanđeoskim riječima: ‘Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!’ Tada sam shvatio da bih se mogao zamisliti kao franjevac, svećenik. Trebalo je još proći 15-ak godina da se puno toga posloži u mojem životu, ali Bog je bio strpljiv sa mnom i sada sam Njegovom milošću tu!«
Na upit koja je osoba bila presudna u njegovu duhovnom dozrijevanju i rastu, odmah je spomenuo majku Mirjanu, kao i prvoga župnika, a nije zaboravio ni franjevce s kojima je bio povezan. »Moja mama bila je prva koja je na mene utjecala, jer ona mi je bila primjer u vjeri. A onda i moj prvi župnik na Podvežici mons. Dinko Popović dok sam kao dijete pratio kako s mikrofonom po crkvi šeće među djecom i mladima, pita ih, razgovara, tumači, i kako nikada nije ljut, nikada neraspoložen, nego uvijek pozitivan, nasmiješen, pristupačan. Zatim pokojni fra Berislav Đurić u Frami, koji je već bio u starijoj dobi, i u nedostatku otca za mene je bio otčinska figura. Imao je proročko oko i prepoznao je koji će biti moj put. Uz njega, tu su bili i mnogi drugi trsatski franjevci i laici, pa Frama, Franjevački svjetovni red, isto tako beskućnici, siromašne obitelji, bolesni i ljudi koji nisu svjesni koliko utječu na nekoga, pa i kroz patnju, strpljivo nošenje teškoga križa… Bog me je vodio, oblikovao, mijenjao uvijek preko ljudi«, kazao je o. Pucić.
Snažno iskustvo koje je doživio u Međugorju potaknulo ga je, kaže, na snažnije uključivanje u Framu na Trsatu, pa je to mjesto počeo doživljavati kao svoj drugi dom, budući da je tijekom 17 godina – prvo kroz Framu, kasnije kroz Franjevački svjetovni red – dozrijevao kao vjernik i čovjek. Svakodnevni je kruh zarađivao radeći i kao novinar u »Novom listu«. Kako mu je bilo svjedočiti vjeru u takvu »sekularnom« ambijentu? »Diplomirao sam teologiju i možda bi bilo prirodnije da sam se počeo ostvarivati u nekim vjerskim medijima. No nikada ne bih zamijenio svoje novinarsko iskustvo u »Novom listu«, gdje sam bez predrasuda kao vjernik bio prihvaćen od početka i ostvario suradnju s kolegama iz svih svjetovnih medija. Ne sjećam se da je i jedan moj tekst vezan uz Crkvu i vjeru cenzuriran, da mi je bilo tko od urednika odbacio ideju za pisanje teksta o nekoj vjerskoj temi. Mogao sam među svima njima novinarima biti doista ono što jesam, mnogi su mi od njih prijatelji, pa i danas ih doživljavam kao svoju veliku obitelj. Dapače, osjećam veliku potrebu za njih moliti, jer želim da i oni upoznaju živoga Boga koji ih ljubi i poziva da ga slijede«, odgovorio je o. Pucić.
I prije odluke za svećeništvo ovogodišnji mladomisnik Pucić završio je studij teologije, pa tijekom franjevačke formacije nije trebao pohađati fakultet. Tih je šest godina zato iskoristio na najbolji mogući način, više mu je vremena ostalo – kako svjedoči – za rad na sebi, odnos s Bogom, ali i stavljanje na raspolaganje poglavarima. »Na prvoj godini bogoslovije ponuđen mi je posao vjeroučitelja u Osnovnoj školi ‘Miroslav Krleža’ u Zagrebu na Kaptolu, gdje sam proveo predivne tri i pol godine te ujedno četiri godine pripremao djecu za prvu svetu pričest i potvrdu te jednu godinu skupinu katekumena za sakramente kršćanske inicijacije. To sam sa zadovoljstvom radio, osobito s djecom i njihovim obiteljima, što vidim u današnje vrijeme kao primarni pastoral Crkve. Kad se tomu doda i rad s ljudima na rubu društva – u zagrebačkim danima u bogosloviji imao sam milost često se susretati i s beskućnicima za koje se brine Humanitarna udruga »Savao« – onda smo u evangelizacijskom smislu pogodili smisao«, kaže o. Pucić.
U svojem rodnom gradu Rijeci poznat je o. Pucić kao pokretač časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama »Ulične svjetiljke«, a taj vid služenja nije zanemario ni tijekom bogoslovnih dana.
Pitali smo ga na koji način sada kao franjevac vidi prilike da služi potrebitima, na što je odgovorio: »Osam godina sudjelujući kao vjernik laik u brizi za beskućnike, siromašne i bolesne, gotovo živeći s tolikim ‘gubavcima naših dana’, Bog mi je podario najbolju školu života koju sam mogao upisati. Ponajprije, riječ je o školi rada na sebi, na svojim nesavršenostima, i potrebi za Božjom ljubavlju, koju, svjestan da sam je toliko potreban jer sam slab i grješan, jedino tako mogu davati drugima. Iz susreta u susret s ljudima u kojima Krist najviše prebiva, onima najmanjima oko nas, uviđao sam koliko On ljubi mene, ali i svakoga čovjeka, jer nas šalje jedne drugima da si budemo na pomoć i na radost. Želim sada kao svećenik tim ljudima i dalje služiti, donositi im svjetlo vjere, nade i ljubavi, te druge ljude dovoditi na njihov put, kako bi i oni u njima vidjeli Krista patnika koji traži malo ljubavi i pruženu ruku pomoći.«
