Mirovinski zakon ne dopušta produženo mirovinsko osiguranje osobama koje su zaposlene s nepunim radnim vremenom. Članak 18. mirovinskoga zakona propisuje da osobe kojima je prestalo pravo na obvezno mirovinsko osiguranje (npr. zbog otkaza i slično) mogu nastaviti kontinuitet svojega mirovinskoga staža podnošenjem zahtjeva za posebno tzv. »produženo osiguranje« i plaćanjem posebnoga minimalnoga doprinosa za to osiguranje. Osim nezaposlenosti zakon predviđa čak osam različitih situacija u kojima se dopušta to osiguranje poput neplaćenoga dopusta, mirovanja radnoga odnosa do treće godine života djeteta, stručnoga usavršavanja, privremenoga ili sezonskoga prekida obavljanja neke djelatnosti i slično. Međutim, ne dopušta produženo osiguranje osobama zaposlenima s nepunim radnim vremenom.
Mirovinski zakon, a ni Zakon o radu, unatoč bezbrojnim izmjenama, dopunama i ispravcima, ne definiraju propisno »nezaposlenost«. Polaze od pretpostavke tobožnjega međunarodnoga standarda da se »ne smatra nezaposlenom osoba koja radi najmanje 1 sat dnevno«. To isključuje iz mogućnosti produženoga osiguranja sve osobe zaposlene s nepunim radnim vremenom. Nije logično da se produženo osiguranje dopušta potpuno nezaposlenim osobama uz mogućnost plaćanja doprinosa (oko 600 kn mjesečno) kad je pretpostavka da takva osoba nema dohotka te nije u mogućnosti redovitoga plaćanja, za razliku od osobe zaposlene s nepunim radnim vremenom (dakle ipak s nekim dohotkom), što treba značiti da ima neku mogućnost plaćanja. Takvom obrnutom logikom zakonodavca pravo na produženo mirovinsko osiguranje dopušta se onima koji ne mogu plaćati, a ne dopušta se onima koji imaju mogućnost plaćanja jer ipak ostvaruju neku zaradu u nepunom radnom vremenu.
Primjerice, radnik zaposlen s pola radnoga vremena mogao bi izdvojiti 300 kn mjesečno za plaćanje doprinosa za drugu polovicu radnoga vremena u koje nije zaposlen. Na taj bi način uplatom doprinosa za drugu polovicu radnoga vremena u kojem je nezaposlen dopunjavao svoj mirovinski staž do punoga radnoga vremena, a država bi tim doprinosima popunjavala svoj proračun iz kojega izdvaja sredstva za isplatu mirovina. Osim toga povećanoga opsega obuhvata platitelja doprinosa, država ne bi trebala izvoditi pravne »akrobacije« priznavanja staža bez doprinosa, a ni uvoditi posebne »nacionalne« mirovine za one koji nikada nisu radili niti uplaćivali doprinose u Hrvatskoj.
Povećanje nezaposlenosti izazvano krizom koju je izazvao koronavirus potvrdilo je nedorečenost hrvatskoga radno-socijalnoga zakonodavstva. Brojni poslodavci prisiljeni su puno radno vrijeme smanjivati na nepuno radno vrijeme, što su zapravo djelomični otkazi te postaje sporno što u stvarnosti znači »prestanak zaposlenja«. Izvodimo zaključak da pojam »nezaposlenost« treba primjenjivati i na slučajeve djelomične nezaposlenosti, odnosno na razmjernu razliku od nepunoga radnoga vremena do punoga radnoga vremena. To bi bila primjena načela »pro rata temporis« kako je već primijenjeno u Zakonu o radu, kad se radi o određivanju plaća i drugih materijalnih prava osoba u radnom odnosu s nepunim radnim vremenom. Dakle, prevedeno jezikom logike, prestanak radnoga odnosa s punim radnim vremenom i njegovo pretvaranje u nepuno radno vrijeme trebalo bi tumačiti kao »prestanak zaposlenja« u dijelu koji se odnosi na puno radno vrijeme. Prema tome, valjalo bi tumačiti i mirovinski propis čl. 18. i dopuštati pravo na produženo osiguranje i osobama zaposlenim s nepunim radnim vremenom.
Na to upućuje i Ustav, odnosno primjena ustavnoga načela »jednakih prava«, a potvrđuje i Zakon o radu, koji pazi na zaštitu radnika s nepunim radnim vremenom i ne stavlja ih u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike koji su zaposleni s punim radnim vremenom (satnica, otpremnina, godišnji odmor, otkazni rok i drugo).
Iako isto Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava predlaže Zakon o mirovinskom osiguranju i Zakon o radu (možda u istoj sobi), neshvatljivo je da se ne razumije da su svrha i ciljevi obaju zakona što širi obuhvat broja osiguranika koji plaćaju doprinose po bilo kojoj osnovi vezanoj uz rad, neovisno o tome je li riječ o punom radnom ili nepunom radnom vremenu, pa čak i o radu od samo jedan sat dnevno ili nezaposlenosti. Očito je da predlagači zakonskih propisa ne shvaćaju koje je značenje harmonizacije propisa različitih zakona, osobito ako su zakoni slični jer dodiruju ista područja (rad, osiguranje i zaposlenost).
Treba se nadati da će ova kriza izazvana koronavirusom unijeti više pravne logike u donošenje i tumačenje zakonskih propisa (harmonizaciju), kako bi sustav konačno počeo sličiti na prihvatljivu melodiju usklađenosti prava i pravde.
