Četvrto poglavlje naputka »Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve«, koji je priredila Kongregacija za kler, idejno je srce dokumenta te nudi, zajedno sa sljedećim poglavljem, ako li ne baš konkretne upute za rad župe (što bi, s obzirom na velike kulturne i druge razlike različitih podneblja bilo nemoguće) kako bi bila misionarski pokretač evangelizacije, a ono svakako dragocjene impulse za promišljanje župnoga pastorala.
Naslov poglavlja glasi »Poslanje, vodeći kriterij obnove«, a naputak u njemu kreće upravo od tvrdnje, koju je već ranije razradio, da teritorij »više nije samo ograničeni geografski prostor, nego je on kontekst u kojem svatko izražava svoj život u koji ulaze odnosi, uzajamno služenje i drevne tradicije«.
U tom se smislu govori o »egzistencijalnom teritoriju«. Na takvom fluidnom teritoriju »u igri je sav izazov Crkve usred zajednice«. U tom smislu dokument kaže: »Čini se dakle da je prevladan pastoral koji područje svojega djelovanja ograničava samo na teritorij župe, a često su sami župljani ti koji ne razumiju takav način, za koji se čini da je više prožet nostalgijom za prošlošću negoli nadahnut hrabrošću za budućnost. S druge strane, dobro je pojasniti da na kanonskom polju teritorijalno načelo u potpunosti ostaje na snazi, kako to zahtijeva pravo.« Slično, dokument upozorava: »Osim toga, puko ponavljanje aktivnosti bez utjecaja na život konkretnih osoba ostaje sterilnim pokušajem preživljavanja, često prihvaćen s općom ravnodušnošću. Ako ne živi od duhovne dinamike koja je vlastita evangelizaciji, župa se dovodi u opasnost da postane samoreferencijalnom (sama sebi svrhom, nap. Da. G.) i okoštalom, nudeći iskustva koja više nemaju evanđeoski okus i misionarsku prodornost, ili su možda namijenjene tek malenim skupinama.«
Nasuprot tomu, »evangelizacijska obnova zahtijeva nove pozornosti i raznovrsne pastoralne ponude kako bi Božja riječ i sakramentalni život došli do sviju, na način koji je u skladu sa svačijim životnim stanjem«, kaže naputak. Vraćajući se problemu teritorija, zajedno s apostolskom pobudnicom »Christifideles laici«, dokument konstatira da »crkvena pripadnost danas sve više prestaje ovisiti o mjestima rođenja i rasta članova te se usmjerava prema zajednici po izboru, u kojoj vjernici imaju šire iskustvo Božjega naroda, kao tijela koje se uistinu izražava kao mnoštvo udova, gdje svatko djeluje na dobro čitavoga organizma«.
Dokument stiže do redaka za koje se može reći da su njegovo središe. »Onkraj mjesta i razloga pripadnosti, župna je zajednica ljudsko okružje (dakle više od pukoga teritorija u geografskom smislu, nap. Da. G.) u kojem se ostvaruje evangelizatorsko djelo Crkve, slave sakramenti te se živi ljubav (karitas), u misionarskoj dinamici koja – osim što je neodvojivi dio pastoralnoga djelovanja – postoje mjerilo za provjeru njezine autentičnosti. U sadašnjem času, kojega su obilježje kadgod stanja marginalizacije i usamljenosti, župna je zajednica pozvana biti živi znak Kristove blizine, po mreži bratskih odnosa okrenutih k novim oblicima siromaštva. (…) Treba utvrditi perspektive koje omogućuju obnoviti ‘tradicionalne’ župne strukture u misionarskom ključu. Upravo je to srce željenoga pastoralnoga obraćenja, koje mora dotaknuti naviještanje Božje riječi, sakramentalni život i svjedočenje ljubavi, tj. bitna područja u kojima župa raste te se suobličuje Otajstvu u koje vjeruje«, kaže se u dokumentu.
Naputak nastavlja s nabrajanjem temeljnih funkcija župe. Budući da je Božja riječ »unutarnja snaga koja dovodi do obraćenja srdaca« te »hrani Gospodinove učenike i od njih čini svjedoke evanđelja u različitim životnim uvjetima«, dokument kaže: »Potrebno je, stoga, da župa odgaja za čitanje i razmatranje Božje riječi preko raznoobličnih ponuda naviještanja, koje poprimaju jasne i razumljive komunikacijske oblike, koji će pripovijedati o Gospodinu Isusu uvijek novim svjedočenjem kerigme (prvi i središnji navještaj o spasenju po Kristu, nap. Da. G.).« O euharistiji, koja je »izvor i vrhunac svega kršćanskoga života«, naputak kaže da je ona »bitni konstitutivni trenutak župne zajednice«. »U njoj Crkva postaje svjesna značenja svojega imena: saziv Božjega naroda koji hvali, moli, zagovara i zahvaljuje. Slaveći euharistiju, kršćanska zajednica prihvaća živu prisutnost Gospodina raspetoga i uskrsnuloga, primajući navještaj čitavoga njegova otajstva spasenja«, kaže dokument.
Za sakramente inicijacije (krštenje, potvrda, /prva/ pričest) dokument kaže: »Riječ je uistinu o putu koji ne poznaje prekida niti je vezan samo uz slavlja ili događaje jer nije uvjetovan poglavito dužnošću da se izvrši ‘obred prelaska’ (na viši stupanj, nap. Da. G.), nego jedino trajnim nasljedovanjem Krista. U ovom kontekstu može biti korisno osmisliti mistagoške putove koji stvarno dotiču život.« Riječ »mistagoški« odnosi se na uvođenje u život kršćanske zajednice. »I kateheza će se morati predstaviti kao trajno naviještanje Kristova otajstva, s ciljem da srce krštenika dosegne uzrast Kristov (Ef 4, 13), po osobnom susretu s Gospodinom života.«
Nakon tih kratkih osvrta na aktivnosti koje su se u župi oduvijek činile, naputak nakratko podsjeća da papa Franjo često govori o dvjema starim herezama čiji štetni učinak do danas nije prestao: gnosticizmu i pelagijanstvu. Prvi je sinonim za apstraktnu vjeru koja se kreće među idejama, na intelektualnoj razini, ne želeći prljati ruke prizemnim stvarima i napornim ljudima. Pelagijanstvo pak previše naglašava ulogu ljudskoga truda, ljudskih zasluga, zaboravljajući da je spasenje dar, jednako onima koji su se čitav dan trudili kao i radnicima posljednjega časa. Sa stajališta forme ta bi napomena bolje pristala u neko drugo poglavlje. Čini se da su je autori naputka stavili u četvrto poglavlje kako bi dodatno naglasili dvije ključne dimenzije koje župna zajednica danas neizostavno mora ostvarivati želi li biti evangelizatorska i misionarska: istinsko bratstvo te ljudska osoba u središtu svega djelovanja. Drugim riječima, svatko se u njoj mora osjećati prihvaćenim.
Dokument to izražava ovako: »U otajstvenom ispreplitanju Božjega i ljudskoga djelovanja naviještanje evanđelja događa se po muževima i ženama koji životom čine vjerodostojnim ono što naviještaju, u mreži međuosobnih odnosa koji rađaju pouzdanje i nadu. U sadašnjemu vremenu, često prožetu ravnodušnošću, zatvorenošću pojedinca u sebe i odbacivanjem drugoga, ponovno otkrivanje bratstva od temeljne je važnosti budući da je evangelizacija usko vezana uz kvalitetu ljudskih odnosa. (…) ‘Kultura susreta’ jest okružje koje promiče dijalog, solidarnost i otvorenost prema svima, tako da dođe do izražaja središnjost osobe. Nužno je, stoga, da župa bude ‘mjesto’ koje promiče bivanje zajedno i rast trajnih osobnih odnosa, koji će omogućiti svakomu da postane svjestan osjećaja pripadnosti te da je poželjan. Župna je zajednica pozvana razviti pravo pravcato ‘umijeće blizine’. Ako ono duboko pusti korijene, župa stvarno postaje mjesto gdje se prevladava usamljenost koja napada život tolikih osoba, kao i ‘svetište gdje žedni dolaze piti da nastave svoj put, i središte iz kojega se stalno šalju misionari’.« Posljednji je citat također preuzet iz pobudnice »Evangelii gaudium«.
