Jedan od poznatijih hrvatskih mariologa isusovac Ante Katalinić u svojih više od stotinu studija i članaka s područja mariologije dokumentirano je pokazao da je pobožnost prema Majci Božjoj toliko duboko utkana u povijest hrvatskoga naroda da se bez pretjerivanja može reći da je Najvjernija Zagovornica i Pomoćnica sastavni dio narodnosnoga identiteta. Dakle, hrvatski se narod ne može razumjeti i opisati bez Marije! Raznovrsni oblici i izrazi štovanja i pobožnosti prema njoj mogu se vrlo jasno iščitati i u temeljima ženskih redovničkih zajednica nastalih na hrvatskom prostoru.
Družba sestara franjevaka od Bezgrješnoga Začeća traje već pet i pol stoljeća, najstarija je izvorno hrvatska redovnička zajednica, koja je niknula uz crkvicu sv. Marije od Milosti u neposrednoj blizini staroga Dubrovnika, nedaleko od gradskih zidina prema zapadu, na poluotočiću Dančama. Prethodnice današnjih sestara, skromne djevojke zvane »dumne« (naziv dolazi od latinske imenice »domina« što znači gospođa), bile su trećoredice sv. Franje, koje se spominju u dokumentima već sredinom 15. stoljeća. Bile su to djevojke koje su kraj Gospine crkve na Dančama, podignute g. 1457., posvećivale svoj život Bogu u molitvi i služenju potrebitima, posebice u tamošnjem lazaretu, koji je Dubrovačkoj Republici služio za smještaj okuženih, odbačenih, izoliranih i prepuštenih umiranju. Franjevci iz dubrovačkoga samostana Male braće primali su ih u Franjevački svjetovni red i brinuli se za njihov duhovni život. Od g. 1709. zajednica se već službeno zvala »Dumne trećoredice sv. Franje«. Prijelomni povijesni trenutak u povijesti družbe, u puku poznate pod imenom sestre Dančarke, dogodio se g. 1923. kada je dubrovački biskup Josip Marčelić imenovao poglavaricom s. Margaritu Milin rođenu g. 1891. na otoku Ugljanu. Temeljito je obnovila zajednicu te se stoga s pravom smatra obnoviteljicom družbe, što je g. 1925. ponukalo franjevačkoga generala o. Bernardina Klumpera da je službeno prizna kao samostalnu ustanovu pripojivši je Franjevačkomu redu pod novim nazivom: »Družba sestara Bezgrješnoga Začeća III. reda sv. Franje«. Iste godine preuzeto je Pravilo trećega samostanskoga reda sv. Franje kao temelj redovničkoga života te je već g. 1932. nekoliko djevojaka započelo novicijat u družbi, a sljedeće godine, na blagdan sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice Trećega franjevačkoga reda, prve novakinje položile su prve zavjete u obnovljenoj, tek kanonski ustrojenoj zajednici. Družba je rasla brojčano, a redovnice su malu i skromnu nastambu uz crkvu proširile izgradivši novo krilo kuće na Dančama. U njoj su otvorile odgojni zavod za djevojke, a ubrzo su proširile svoju djelatnost izvan Dubrovnika i preuzele franjevački samostan sv. Nikole u Stonu, gdje su otvorile dječji vrtić i domaćinsku školu za djevojke, pomažući i mjesnomu župniku u pastoralu. No komunističke su im vlasti nakon Drugoga svjetskoga rata, nažalost, zabranile odgojno djelovanje u stonskom vrtiću i školi. Unatoč nametnutoj krizi, družbi su uskoro pristupile nove djevojke te je mogla proširiti plodonosno djelovanje kako na više župa Dubrovačke biskupije tako i na područja izvan biskupije, pa i u inozemstvu. Na Vrhovnom kapitulu družbe 1973. preuređene su Konstitucije u skladu sa smjernicama II. vatikanskoga sabora i družba je dobila novi naziv: Sestre franjevke od Bezgrješnoga Začeća iz Dubrovnika, a Sveta kongregacija za redovnike i svjetovne institute uzdigla ju je 1983. u red ustanova papinskoga prava.
Danas njezinih 45 redovnica djeluje u Dubrovačkoj biskupiji (Danče gdje je i sjedište, Mala braća u Dubrovniku, Nova Mokošica i Ston), Krčkoj biskupiji (Novalja), Šibenskoj biskupiji (Brodarica kraj Šibenika), Mostarskoj biskupiji (Vitina), Biskupiji Speyer u Njemačkoj (Ludwigshafen) i Biskupiji London u Kanadi (Hrvatska župa Windsor). Sadašnja vrhovna poglavarica je s. Darija Jovanović, a družba je posvećena pomaganju u župnom pastoralu, kršćanskomu odgoju svih uzrasta vjernika, posebice malene dječice, radu u bolnicama i staračkim domovima.
Također je izvorno hrvatska ženska redovnička zajednica Družba sestara franjevaka od Bezgrješne, koju je osnovala s. Klara, krsnoga imena Mara, Žižić, rođena 1626. u Promini podno istoimene planine između Drniša i Knina. U djetinjstvu i mladosti bila je ne samo svjedokinja terora tuđinske osmanlijske strahovlade, nego je s obitelji i sama iskusila bijedu, strah, glad, pustošenje i zatiranje narodne i duhovne baštine, što je itekako utjecalo na njezin rast i odnos prema najpotrebitijima. No ona je hrabro u svom rodnom kraju u suradnji s franjevcima provincije Bosne Srebrene, koji su jedini smjeli pastoralno djelovati na tadašnjim okupiranim područjima, hrabrila kršćanski puk, održavala mu vjersku pouku i organizirala skromni humanitarni rad. Posebice je njezina uloga postala nezamjenjiva u rodnoj Promini od 1648. do 1672., dakle pune 24 godine, u vrijeme potpune odsutnosti franjevaca na tom području. Prilike su se za narod toga kraja temeljito promijenile potpisivanjem Kandijskoga mira između Turskoga Carstva i Mletačke Republike 1669. i utvrđivanja granica krajem 1671. Mara Žižić nakon toga je g. 1673. otišla u Šibenik, koji je bio pod vlašću Venecije, i nastanila se u maloj i siromašnoj kući u šibenskom Varošu, kako bi i dalje dijelila svagdašnjicu s najugroženijima i nezaštićenima izvan gradskih zidina, pa i s gubavcima u obližnjem lazaretu, smještaju za bolesnike sa zaraznim bolestima. Tamo je započela život posvećen Bogu prema Pravilu sv. Franje za Treći samostanski red, koje je potvrdio papa Leon X., te je zajedno sa Serafinom Burmaz započela redovnički život, uzevši i redovničko ime s. Klara, 17. studenoga 1679. u franjevačkoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku uz dopuštenje tadašnjega šibenskoga biskupa Ivana Dominika Callegarija. Svojim uzornim, svetačkim i svjedočkim kršćanskim životom ubrzo je privukla nekolicinu nasljedovateljica, s kojima je pomagala siromašnima, nemoćnima, bolesnima i izbjeglicama s turskoga područja, za koje je osnovala hospicij. Redovnice su brzo bile prepoznate u puku, koji ih je od milja nazivao »manjuricama / manjim sestrama« i »tetama«. Uz bezuvjetno opredjeljenje za Isusa Krista i Crkvu te redoviti sakramentalni život, osobito je isticala pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, što je očito i po nazivu redovničke zajednice koju je osnovala. Već za života među vjerničkim pukom i redovničkim sestrama bila je na glasu svetosti, a pokopana je u grobnici u franjevačkoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku za koju je bila vezana cijeli redovnički život. U njoj se čuva drevna slika čudotvorne Gospe s Djetićem Isusom u naručju iz XVI. stoljeća donesena u Šibenik iz Mletaka u drugoj polovici XVII. stoljeća, koja se u samostanskoj kapeli štuje kao Gospa od Zdravlja. Postupak za proglašenje blaženom i svetom službenice Božje s. Klare Žižić otvoren je u Šibeniku 21. rujna 2004.
Družba danas ima 85 sestara, koje djeluju u Šibenskoj biskupiji (u Šibeniku na pet mjesta, zatim u Vodicama, Primoštenu, Stankovcima i Lišanima), Splitsko-makarskoj nadbiskupiji (Podstrana kod Splita), Zagrebačkoj nadbiskupiji (Zagreb) i u inozemstvu (Njemačka – München). Sestre se bave odgojem djece u vrtićima, katehizacijom, organiziraju duhovne vježbe za djevojke, raznovrsne seminare, znanstvene simpozije, predaju vjeronauk u osnovnim i srednjim školama, vode liturgijsko pjevanje, uređuju crkve, vode domaćinstvo, rade u medijima i visokim crkvenim učilištima. Sadašnja je vrhovna poglavarica s. Terezija Zemljić.
Prijatelji i suvremenici isusovca o. Ivana Jägera, koji je rođen 3. srpnja 1907. u Pakracu, govore da je bio, u najpozitivnijem smislu, osebujna osoba. S jedne strane svakodnevno u molitvi pred svetohraništem, potpuno posvećen služenju Crkvi, svomu svećeništvu i redovništvu, a s druge strane svestrano nemiran i aktivan, pun pastoralnih planova. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu završio je gimnaziju u Požegi i upisao studij povijesti i zemljopisa na zagrebačkom Sveučilištu. Već od rane mladosti uključio se u rad katoličkih organizacija, a poseban je utjecaj na njega u tom kontekstu bilo upoznavanje i prijateljevanje s istaknutim i zauzetim katoličkim laikom dr. Ivanom Merzom. U 20. godini odlučio je pristupiti Družbi Isusovoj, a poglavari su ga nakon početne redovničke formacije u Zagrebu poslali na studij filozofije i teologije najprije u Njemačku, a potom u Belgiju, gdje je i zaređen za svećenika 24. kolovoza 1936. u Louvenu. Po povratku u domovinu obavljao je različite dužnosti u Travniku, Dubrovniku, Zagrebu, Đakovu, Zadru, Rijeci i Turnju kod Zadra, gdje je pastoralno pomagao u više župa Zadarske nadbiskupije. Silnu pobožnost i ljubav prema Majci Božjoj u svojoj je osebujnosti okrunio konkretnim djelom – osnivanjem ženske redovničke zajednice u Turnju kod Zadra 6. listopada 1963. stavljajući je pod zaštitu Marije Kraljice svijeta. Prepoznavši ideale i ciljeve nove družbe u nastajanju, prve su tri djevojke došle iz Zatona kraj Nina. Zajednica je g. 1966. priznata kao Pobožna zajednica, koja je 2. veljače 1982. dobila potvrdu iz Rima, čime je postala redovnička Družba sestara Kraljice svijeta biskupijskoga prava, u kojoj su njezine članice polagale doživotne zavjete. Utemeljitelj o. Jäger preminuo je u kući sestara Družbe Kraljice svijeta u Velikoj Gorici 27. kolovoza 1988. godine, a ispraćen velikim brojem svećenika, časnih sestara i vjernika pokopan je na Mirogoju 30. kolovoza.
Danas trideset sestara s doživotnim zavjetima i jedna s privremenim djeluju u Zagrebačkoj nadbiskupiji (u zagrebačkoj Dubravi, gdje im je matična kuća, i Botincu te Velikoj Gorici), Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji (u Višnjevcu i Tovarniku), Splitskoj nadbiskupiji (Split – Brda i Trstenik) i Njemačkoj (München). Sadašnja je vrhovna poglavarica s. Terezija Šarčević. Redovnice su uglavnom uključene u župni apostolat, što znači katehizacija u župi i školi, sakristansku službu, vođenje crkvenih zborova i brigu za domaćinstvo, no također organiziraju biblijske i liturgijske skupove, duhovne obnove za djevojke, uključene su u župne Caritase pomažući siromasima, nemoćnicima i potrebitima. Prema želji i savjetu utemeljitelja njeguju misijsku djelatnost pa tako trenutačno školuju nekoliko djece u Kongu.
Uz redovničku družbu o. Jäger osnivao je i podružnice Marijine blagoslovne zajednice u Velikoj Gorici, zagrebačkom Botincu, Splitu i Tovarniku, čijih više od 600 članova svaki dan moli za Crkvu, svećenike i potrebe Svetoga Otca.
Sve djevojke koje razmišljaju o redovništvu neka smognu hrabrosti i pokušaju se ostvariti u jednoj od triju izvorno hrvatskih redovničkih zajednica, koja je svaka posebna, ali im je pobožnost prema Majci Božjoj zajednička, u kojima će uz nužno opsluživanje redovničkih pravila moći ostvariti i vlastite raznovrsne talente i sklonosti.
