U Hrvatskoj je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih sustava, koji je pao u nedjelju 23. kolovoza, još jednom razotkrio nedosljednost, veliku dozu formalizma i licemjerja, odnosno, riječju, hrvatsku okovanost. Najviši predstavnici izvršne vlasti položili su vijence i zapalili svijeće na Golom otoku i na zagrebačkom Mirogoju te su na taj način simbolički učinili civilizacijsku gestu pijeteta prema žrtvama, no nositelji izvršne vlasti nisu dobili mandat da bi tek činili simboličke geste, nego da donose odluke koje bi ispravile nepravde i koje bi bile zdrava, trajna i časna rješenja za opće dobro hrvatskoga naroda i svih ljudi koji žive u Hrvatskoj.
Glede suočavanja s činjenicom veoma brojnih žrtava totalitarnih i autoritarnih sustava, posebno s činjenicom vrlo velikoga broja žrtava komunističkoga revolucionarnoga poslijeratnoga totalitarizma, Republika Hrvatska, premda je već gotovo 30 godina, kako se tepa, samostalna i demokratska, ne uspijeva se puno odmaknuti od simboličkih gesta. Hrvatska, odnosno njezine vlasti ne mare za povijesnu istinu niti išta poduzimaju da bi se ona utvrdila. Na Golom otoku u nedjelju 23. kolovoza, kako su prenijeli mediji, predsjednik Vlade uz ostalo je rekao: »Važno je da njegujemo kulturu sjećanja, bez istine nema ni svijesti niti poštovanja prema žrtvama niti u konačnici i pomirbe u kontekstu svakog europskog naroda pa tako i hrvatskoga.«
Te su riječi predsjednika Vlade na mjestu uz uvjet da ih prati politička volja i odluka da se otkrije povijesna istina i da doista općeprihvaćena istina postane temelj svijesti o žrtvama i njihovoj važnosti i temelj poštovanja prema žrtvama i temelj pomirbe unutar hrvatskoga naroda. Ako u Hrvatskoj nema nepristranih, nepolitiziranih i općenito u glavnoj struji javnoga mnijenja prihvaćenih spoznaja prave istine o žrtvama i njihovu broju, a očigledna je činjenica da toga nema, očito je ne samo da je polaganje vijenaca i paljenje svijeća tek simbolična gesta, nego i da u Hrvatskoj još nema stvarnoga iskazivanja pijeteta žrtvama ni temelja za nacionalno pomirenje koje je preduvjet za stvarno zajedništvo bez kojega nije moguće izgraditi bolju budućnost. Kad bi u Hrvatskoj postojao zdrav i primjeren odnos prema žrtvama, već bi davno bile otkopane sve označene i neoznačene masovne grobnice, već bi davno hrvatske žrtve otkrivene u Sloveniji bile vraćene u Hrvatsku i dostojanstveno pokopane, a članovi njihovih obitelji imali bi gdje zapaliti im svijeću…
Odnos prema žrtvama, osobito odnos prema žrtvama komunističkoga revolucionarnoga poslijeratnoga totalitarizma, sveden tek na prigodničarske simboličke geste umjesto na primjereno i prikladno djelovanje, nikako ne može biti svojstven ni jednomu narodu na svijetu, pa ni hrvatskomu, niti može biti u skladu sa zdravim razumom. Budući da je takav odnos prema žrtvama u Hrvatskoj ipak činjenica, to ne može značiti ništa drugo nego da se hrvatskomu narodu ne dopušta ponašanje primjereno narodu koji ima svoju vlastitu nacionalnu državu niti mu se dopušta razvijanje u duhu zdravoga razuma. Kad bi hrvatska legalna i legitimna vlast imala političke volje i snage izgraditi zdrav odnos, primjeren narodu koji ima vlastitu državu i zdravomu razumu, prema žrtvama, Hrvatska bi mogla prodisati, mogla bi iskusiti stvarnu slobodu i demokraciju.
Naime, hrvatska sputanost, okovanost koja je očevidna u odnosu prema žrtvama, jednako je tako prisutna na općepolitičkom, gospodarskom, kulturnom i općem društvenom planu.
Analizira li se npr. glavna struja javnoga mnijenja i ideološko i političko usmjerenje većine glavnih medija u Hrvatskoj, više je nego očito da u njima gotovo nema ciljeva svojstvenih narodu koji ima vlastitu nacionalnu državu, ali ni ciljeva u skladu sa zdravim razumom. Naime, i službena hrvatska politika i politički i ideološki ciljevi glavne struje javnoga mnijenja i većine glavnih medija u Hrvatskoj de facto odražavaju samo prigodničarske simboličke hrvatske ciljeve, održavaju veliku dozu formalizma i licemjerja, odnosno dopuštaju, omogućuju i toleriraju tek hrvatsku okovanost. Takvo stanje sputanosti, neslobode, koje se pomno održava i brani, onemogućuje kako stvarnu slobodu svakoga hrvatskoga građanina tako i hrvatskoga naroda i hrvatske države, a da pritom nije riječ ni o suvremenoj globalizacijskoj uvezanosti ni o europskoj integraciji.
Dodatni je problem i nemala otežavajuća okolnost što često u Hrvatskoj svaki pokušaj organiziranja skupine ili političke stranke koja bi se borila za hrvatsku punu slobodu iniciraju ili vode oni koji zapravo rade protiv hrvatske slobode ili oni koji su ovisni o onima koji su protiv svake stvarne hrvatske slobode.
U takvim aktualnim hrvatskim okolnostima otvara se veliko polje djelovanja, kako organiziranoga tako i pojedinačnoga ili u neformalnim skupinama, za sve one kojima je stvarno na prvom mjestu dostojanstvo svake ljudske osobe, opće dobro, pravda, istina, sloboda i ljubav. Bez takvoga sustavnoga i smišljenoga djelovanja Hrvatska bi ostala osuđena na okovanost.
