O župnim »zadaćama« i »službama« govori naputak Kongregacije za kler »Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskoga poslanja Crkve« u svom 9. poglavlju. Riječ je o pastoralnim aktivnostima koje nisu vezane uz službu župnika i općenito svećenika, tj. o zadaćama i službama koje mogu izvršavati đakoni, posvećene osobe i vjernici laici. »Osim prigodne suradnje, koju svaki čovjek dobre volje – pa i oni koji nisu kršteni – može ponuditi u svakodnevnim aktivnostima župe, postoje neke stabilne zadaće preko kojih vjernici za neko određeno vrijeme prihvaćaju odgovornost za služenje unutar župne zajednice. Tu se može misliti na, primjerice, katehete, ministrante, na odgojitelje koji djeluju u skupinama ili udruženjima, na one koji rade u Caritasu te one koji se posvećuju različitim vrstama savjetovanja ili rade u centrima za prihvat i slušanje, ili na one koji posjećuju bolesnike«, kaže naputak.
No postoje i stalne službe koje se mogu dodijeliti vjernicima laicima muškarcima. Riječ je o službama čitača i akolite (uz koju je vezana služba izvanrednoga djelitelja pričesti). Naputak govori i o mogućnosti »izvanrednih službenika« koji nisu posebnim obredom postavljeni za čitače i akolite, a mogu »obavljati službu riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest«. »Ti vjernici laici moraju biti u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, prethodno primiti formaciju kakva je primjerena funkciji koju su pozvani izvršavati te voditi uzoran osobni i pastoralni život koji ih čini vjerodostojnima u izvršavanju službe«, kaže se u dokumentu.
Naputak nabraja još »neke zadaće« koje biskup može »službeno povjeriti« đakonima, posvećenim osobama i laicima ako to nalažu potrebe, uvijek »pod vodstvom i odgovornošću župnika«, nekad i uz dopuštenje Svete Stolice. Riječ je o slavljenju službe riječi nedjeljom i na zapovjedne blagdane ako nema svećenika ili se zbog kojega drugoga razloga ne može održati misa. Riječ je o »iznimnoj mogućnosti« u »okolnostima stvarne nemogućnosti«. Prednost pri dodjeli tih služba imaju đakoni.
Još jedna služba koja se može povjeriti vjerniku koji nije svećenik (u ovom slučaju ni đakon) jest podjeljivanje sakramenta krštenja, što je također »iznimka«. Ako nema svećenika i đakona, vjernik laik može voditi i sprovod ako je biskupska konferencija donijela takvu odluku. Ističe se nadalje da pod određenim uvjetima laici mogu propovijedati u crkvi ili oratoriju, no ni u kojem slučaju ne mogu držati homiliju pod misom. Naposljetku se citira kan. 1112, koji kaže da, »gdje nema svećenika ni đakona, dijecezanski biskup može, s prije dobivenim povoljnim mišljenjem biskupske konferencije i pošto dobije dopuštenje Svete Stolice, ovlastiti laike da sudjeluju u sklapanju ženidaba«.
Deseto poglavlje govori o »tijelima crkvene suodgovornosti« u župi. Konkretno, riječ je o župnom ekonomskom vijeću i o župnom pastoralnom vijeću (dalje ŽPV). Čini se da se ekonomskomu vijeću pridaje veća važnost: ono »u svakoj župni nužno treba biti ustanovljeno«, a o osnivanju župnih pastoralnih vijeća prema kanonskom pravu prosuđuje biskup, pri čemu ipak »u pravilu valja smatrati da se ono živo preporučuje«. Ekonomsko vijeće naputak dovodi u izravnu vezu s evangelizacijom i svjedočenjem. »Upravljanje dobrima kojima župe u različitoj mjeri raspolažu važno je područje evangelizacije i evanđeoskoga svjedočenja, pred Crkvom i pred građanskim društvom«, kaže se uz odgovarajući citat pape Franje.
Župno ekonomsko vijeće »savjetodavno je tijelo«, mora imati najmanje tri člana da bi se moglo smatrati »kolegijalnim«, župnik nije jedan od članova vijeća, nego mu predsjeda. Ako dijecezanski biskup nije donio posebne propise, na župniku je odrediti broj članova vijeća, pri čemu će voditi računa o veličini teritorija župe. Župnik također treba odrediti hoće li sam imenovati članove ekonomskoga vijeća ili će oni biti birani. Od članova se očekuje ne samo »dokazano dobar glas«, nego i kompetentnost, tj. da budu »vični u gospodarskim i pravnim pitanjima«. Stoga, ako ne postoje posebne odredbe dijecezanskoga biskupa, »ništa ne priječi da ista osoba bude član ekonomskoga vijeća više župa, ako to okolnosti zahtijevaju«.
O važnosti ekonomskoga vijeća svjedoče i sljedeći redci: »Ekonomsko vijeće može izvršavati posebno važnu ulogu u rastu, unutar župnih zajednica, kulture suodgovornosti, administrativne transparentnosti i skrbi za potrebe Crkve. Posebno je važno da se transparentnost ne shvati samo kao formalno predstavljanje podataka, nego više kao dužno informiranje zajednice i plodonosna prigoda za njezino uključivanje u formaciju. Riječ je o načinu djelovanja koji je neizostavan za vjerodostojnost Crkve, posebno ako ona ima značajnija dobra kojima treba upravljati.« Govoreći o postizanju transparentnosti i osviještenosti vjernika, dokument preporučuje godišnji financijski izvještaj, koji »najprije treba biti podnesen mjesnomu ordinariju, s detaljno naznačenim ulazima i izlazima«.
Kad je riječ o ŽPV-u, naputak naglasak stavlja na njegovu teološku vrijednost. Ono se »uvrštava u konstitutivnu stvarnost Crkve, tj. u njezino bivanje ‘Tijelom Kristovim’, iz kojega se rađa ‘duhovnost zajedništva’«. O njemu, nadalje, govori u kontekstu »karizma i služba« koje su dar Duha Svetoga pojedincima kako bi, kao udovi jednoga Tijela, izgrađivali čitavo tijelo, čitav Božji narod. Stoga ŽPV mora »stvarno predstavljati zajednicu… u svim njezinim sastavnicama«. Ono je »poseban prostor u kojem vjernici mogu izvršavati svoje pravo i dužnost da izraze svoje mišljenje o dobrima župne zajednice pastirima te da ga priopće drugim vjernicima«.
Konkretno, »’zadaća je pastoralnoga vijeća proučavati i ispitivati sve što se tiče pastoralnih aktivnosti te onda predlagati praktične zaključke, s ciljem da se promiče suobličenost života i djelovanja Božjega naroda evanđelju’ (sv. Pavao VI.), u svijesti da… cilj toga vijeća ‘ne će biti prije svega crkveno organiziranje, nego misionarski san da se dopre do sviju’ (papa Franjo)«. Njegova je »temeljna uloga… traženje i proučavanje praktičnih prijedloga za pastoralne i karitativne inicijative koje se tiču župe«.
Podosta prostora naputak daje odnosu između župnika i ŽPV-a. S jedne strane ŽPV ima »samo savjetodavni glas«, tj. da bi njegovi prijedlozi postali operativni, trebaju biti »pozitivno prihvaćeni od župnika«. S druge strane, »od župnika se očekuje da pozorno razmotri poticaje ŽPV-a, posebno ako su jednodušno izraženi, u procesu zajedničkoga razlučivanja«. Potrebno je izbjegavati dvije krajnosti: da se ŽPV saziva tek »pro forma«, kako bi potvrdilo unaprijed donesene odluke župnika; s druge strane župnik ne smije biti tek jedan od članova vijeća jer bi time bio »stvarno lišen svoje uloge pastira i vođe zajednice«.
Među konkretnim je prijedlozima i onaj da ŽPV »bude sastavljen od onih koji nose stvarne odgovornosti u pastoralnom životu župe, ili da su u njoj konkretno zauzeti, kako bi se izbjeglo da se sastanci pretvore u razmjenu apstraktnih ideja, koje ne vode računa o stvarnom životu zajednice s njezinim resursima i problematičnim točkama«.
Deseto se poglavlje vrlo kratko osvrće na još jedan oblik suodgovornosti u pastirskoj službi. Riječ je o manjim zajednicama u (pre)velikim župama. Dokument ih naziva »pastoralnim centrima ovisnima o mjesnom župniku«. Ti se centri negdje nazivaju »đakonijama«, a po opisu bi odgovarali filijalama kakve postoje u većim župama i u Hrvatskoj. Naputak ih još zove »’misionarskim postajama’ kako bi se promicala evangelizacija i karitativno djelovanje« te poziva da se takve zajednice opskrbe crkvom ili oratorijem. Također poziva da se njihovo djelovanje na biskupijskoj razini uredi kako bi bilo »koordinirano i komplementarno« u odnosu na djelovanje župe. Posebno se pak kaže da ih se može »povjeriti župnomu vikaru ili, na poseban način, jednomu ili više trajnih đakona«. O potencijalima takvih zajednica naputak govori biranim riječima: »Takvi će centri moći postati misionarske predvodnice i oruđa blizine, posebno u župama s vrlo velikim teritorijem, na način da zajamče trenutke molitve i euharistijskoga klanjanja, kateheze i drugih aktivnosti u korist vjernika, posebno onih koje su vezane uz karitas prema siromašnima i potrebitima te uz skrb za bolesnike, potičući pritom suradnju posvećenih osoba i laika, kao i svakoga čovjeka dobre volje.« Odgovorne za takve centre (očito se misli na spomenutoga trajnoga đakona ili više njih) poziva se da u suradnji »sa župnikom ili drugim prezbiterima« koji su prisutni u zajednici osiguraju »što češće« slavljenje sakramenata, posebno mise i pomirenja.
Iz zaključka naputka, koji je inače svojevrsni njegov sažetak s ključnim porukama, vrijedi izdvojiti još jedan element. Riječ je o pozivu župi da se – budući da je »teritorij« življenja ljudi danas najčešće širi od granica župe, i često vrlo »likvidan« – otvori širim prostorima pastorala, tj. »pastoralu cjeline«. »Riječ je o pastoralnom djelovanju koje, stvarnom i životnom suradnjom između prezbitera, đakona, posvećenih osoba i laika, kao i između različitih župnih zajednica istoga prostora ili područja, pokušava zajednički odrediti pitanja, poteškoće i izazove koji se tiču evangelizacije te nastoji integrirati prikladne putove, resurse, prijedloge i sredstva kako bi se s njima suočilo«, kaže se. Takvi »zajednički misionarski projekti« mogu se zasnivati na teritorijalnoj blizini više župa, ali i na »zajedničkim društveno-kulturnim uvjetima«, ili pak »na bliskim pastoralnim područjima«, pri čemu se kao primjer navodi »nužna koordinacija između pastorala mladih, sveučilišnoga pastorala i pastorala zvanja«.
ZAVRŠETAK
