Jedna od malobrojnih laikinja župnih katehistica u Srijemskoj biskupiji je Nada Ivošević r. Antončić. Rođena je g. 1961. u Modruškim Sabljacima, u općini Ogulin, udana je, baka je dva unučića i živi u Novom Beogradu. Od 2009. do 2017. pohađala je studij hagioterapije i antropološke medicine u Zagrebu pod vodstvom dr. Tomislava Ivančića, prošla je formaciju u zajednici »Molitva i Riječ«, nakon čega je stekla svjedodžbu za rad s pacijentima po modelu hagioterapije i pohađala je Biblijsku školu »Emaus«. Osim toga, tijekom studija pisala je članke za znanstveno-popularni časopis »Hagio.hr«, za časopis Srijemske biskupije »Nada« i portal »Hrvatske novine« te dulji niz godina prevodi titlove, tekstualne prikaze u filmovima, za hrvatsku kabelsku televiziju, sa srpskoga na hrvatski jezik. Osim što predaje župnu katehezu djeci i mladima u Surčinu, Golubincima i Staroj Pazovi, za tamošnje vjerničke zajednice priprema i nedjeljni »Župni listić«.
Na upit kako se odlučila i zbog čega je prihvatila poziv župne katehistice, koji i nije previše atraktivan u sredini u kojoj su katolici izrazita manjina, odgovara smireno: »Stvoritelj me pedagoški mudro poveo kroz ‘pakleno’ teško razdoblje, da bi me doveo do prosvjetljujućega trenutka spoznaje same sebe i njega osobno. Uveo me u proces ozdravljenja kroz hagioterapiju, gdje sam dobila odgovore na brojna duboka životna pitanja.
Duboki osjećaj Božje ljubavi bio je poticaj za moj novi život, njegova ljubav nježno me je transformirala i preobrazila mi dušu. Velika je povlastica raditi s čovjekom, a pogotovo s mladima. Dogodilo se to iznenadno, tadašnji novobeogradski župnik župe sv. Ivana Kapistrana Marko Kljajić nakon mise, znajući da pohađam studij hagioterapije, zamolio me za razgovor i ponudio mi suradnju. Prihvatila sam je puna straha, ali uz Božju pomoć, njegovu potporu, kao i potporu srijemskoga biskupa Đure Gašparovića, koji mi je udijelio mandat za župnu katehezu, sve do danas naša je suradnja, usudila bih se reći, na svim razinama blagoslovljena. O tome koliko je kršćansko djelovanje ovdje ‘atraktivno’, nisam do sada razmišljala. Činjenica je da ni u vrijeme ranoga kršćanstva nije bilo atraktivno biti kršćanin, naprotiv, bilo je opasno za život. I danas diljem svijeta kršćani stradaju, rugaju im se i ismijavaju ih, sve češće se to događa i kod nas. No živi Bog postoji i osobno kao kršćanka – katolikinja nemam nikakva negativnih iskustava u sredini u kojoj živim i radim. U župi Presvetoga Trojstva u Surčinu župni vjeronauk, tj. katehezu predajem od 2011., a u župi sv. Jurja mučenika u Golubincima i njezinoj filijali Presvetoga Trojstva u Staroj Pazovi od 2016.«
Budući da je riječ o katoličkoj dijaspori, zanimljivo je čuti koliki broj djece dolazi na vjersku pouku i ostanu li kasnije povezani s Crkvom.
»U spomenute dvije župe i filijali broj je djece promjenjiv. Na redovitu vjeronaučnu pouku u Surčinu dolazi do dvadeset vjeroučenika, u Golubincima ih dođe i više od dvadeset i, što je zanimljivo i vrijedno, pridruži im se i nekoliko već krizmanih koji žele i dalje biti uključeni u vjeronaučne i župne aktivnosti. U Staroj je Pazovi situacija drukčija jer nakon prve pričesti djeca u velikom broju uglavnom prestaju dolaziti na vjeronaučnu pouku pa sam tako ove godine imala samo dvoje vjeroučenika. No njihov se broj općenito poprilično poveća kada se najavi priprema za krizmu ili prvu pričest, tako da ih npr. na pripremama za krizmu bude i do 35 različitih uzrasta jer se priključe i oni zakašnjele dobi. Inače je u dijaspori, u župnim zajednicama s manjim brojem djece, uobičajena praksa da se okupljaju u mješovite dobne skupine. Jedan od razloga takve prakse može se pronaći u činjenici da su sva ta djeca većinom iz miješanih brakova. Očekivano i razumljivo, crkve vrve od uzbuđenih i radosnih dječjih lica na blagdana sv. Nikole, kada se uz prigodan nikolinski program i blagoslov djece podijeli mnogo darova. U Surčinu i u Golubincima, gdje se priključuju i djeca iz Stare Pazove, tada već tradicionalno u crkvu dolaze i pravoslavni mališani sa svojim roditeljima, bakama ili djedovima. U Surčinu o blagdanu sv. Nikole podijeli se darova za stotinjak mališana, a u Golubincima za sedamdesetak, no tijekom crkvene godine vrlo mali ih broj dolazi u crkvu, ali, kakva god bila, to je naša stvarnost.
No i u takvim okolnostima često osjetim blagoslov s neba. Npr. dogodilo se nekoliko puta u Staroj Pazovi, kao i u Surčinu, da roditelj dovede ili na vjeronauk dođe samo jedan vjeroučenik. Pitam ga tada obazrivo: ‘Želiš li ići kući, jer nitko drugi nije došao.’ Ne jednom ganuo me odgovor: ‘Ne bih ja kući, lijepo mi je ovdje!’ Doista, već odavno sam svjesna da je vrijeme provedeno i samo s jednim djetetom posebna blagodat jer najljepše što imamo na zemlji su djeca, oni su nebo na zemlji!«
Teško je ne spomenuti utjecaj pandemije koronavirusa, koja je u Srbiji u punom zamahu, ne samo na mnoga društvena i osobna životna područja, pa tako i na župnu katehezu. Katehistica Ivošević, ne ulazeći u konkretne detalje, nju promatra s vjerničkoga motrišta:
»U vlastitoj bolesti i depresiji iskusila sam da se u svakoj teškoj životnoj situaciji i boli nalaze skrivene zakonitosti i blagoslovi. Zato, kao društvo i pojedinci trebamo zdravstvene probleme koje imamo shvatiti također kao zahtjev da sami sebe mijenjamo, da sukobi s drugima, razne ljekarije i ‘ovisnički dopinzi’ nisu rješenje, nego samo odgoda ozdravljenja. Riznica je zdravlja u harmoniji odnosa, mira i ljubavi, a skrivena je duboko u našoj duhovnoj dimenziji. Ne izvan nas!«
Na kraju ne treba bježati ni od razgovora o materijalnoj naknadi za troškove putovanja automobilom ili autobusom, provedeno vrijeme i uložen trud u župnu katehezu.
»U Srijemskoj biskupiji školski vjeronauk financira Republika Srbija, kao i u brojnim drugim državama, a župnu katehezu honorira župnik u okviru vlastitih financijskoj mogućnosti. Iako financijski dio nije egzistencijalno nebitan, nikakva materijalna nagrada ne može nadomjestiti duhovnu ispunjenost koju dobivam poučavajući djecu. Kroz dijete gledamo izravno Stvoritelju u oči. Djeca moraju osjetiti da ih poštujemo, da nam je stalo do njih i da ih grlimo iskrenim srcem. Dostojevski je s pravom rekao: ‘Na djeci se duša liječi!’ To je takva ispunjenost koja se ničim ne može kupiti!«
