Boris Beck u Večernjem listu svratio je pozornost na izvještavanje nekih hrvatskih medija »o neobičnom istraživanju koje će hrvatskomu istraživaču Dejanu Kovaču i profesoru iz Praga Štěpánu Jurajdi objaviti američki znanstveni časopis Journal of Population Economics«. Beck nadalje piše da su ti znanstvenici pregledali matice rođenih u Hrvatskoj unazad stotinu godina, kao i registar hrvatskih branitelja, »te su ustanovili da je u Domovinskom ratu bilo nešto više vojnika imena Ante nego što ih ima u općoj populaciji«.
Beck nastavlja: »Na temelju toga došli su do bizarne teorije koja je u znanstvenom radu ilustrirana brojnim statistikama i grafikonima, ali u biti glasi ovako: Ante je bilo ime Poglavnika, što znači da je to nacionalističko ime; tko god daje to ime djetetu, prenosi na njega svoj nacionalistički mentalitet; nacionalistički mentalitet znači da je netko spreman umrijeti u ratu za domovinu; to što je u Hrvatskoj vojsci bilo nešto više boraca imenom Ante nego što bi se očekivalo, dokaz je te teorije. Ako bi teorija bila točna, otvorila bi novu epohu u predviđanju ljudskog ponašanja: imena ljudi katalogizirala bi se po raznim kriterijima, na nacionalistička i internacionalistička, optimistična i pesimistična, empatična i sebična, recimo, pa bi se po tome moglo predvidjeti ponašanje pojedinaca u budućnosti, na radost banaka i osiguravajućih društava. Nažalost, pogrešna je. Ili, točnije rečeno, Jurajda i Kovač pogrešno su postavili svoje istraživanje pa stoga i pogrešno protumačili rezultate. (…) Svesti ime Ante samo na vezu s Poglavnikom veliko je pojednostavljivanje. Potpuno je moguće da ima ljudi koji to ime čuvaju u obitelji kao podsjetnik na neumrlog Pavelića, ali ustvrditi da je ime Ante zbog toga ‘nacionalističko’, i to u zemlji gdje se više ljudi moli svetom Anti nego Bogu, zbilja je blesavo. Usput valja napomenuti da Jurajda i Kovač nigdje ne daju definiciju pojma ‘nacionalističko ime’, a to i nije čudno jer je pojam besmislen i neznanstven.«
Znanstvenici su očito zagrizli (pre)velik znanstveni zalogaj, a iako su obojica po obrazovanju ekonomisti i kao takvi znaju mnogo o brojevima i statistici, ipak se čini da premalo znaju o ljudima, narodima i imenima. Ali tako je to danas: brojkama se vjeruje više nego zdravu razumu. Dovoljno je podsjetiti koliko je crkava i svetišta posvećeno sv. Anti i kolika se mnoštva vjernika utječu njegovu zagovoru.
Turiste kroz Kaštela, Solin i Split vodit će građani treće dobi, za što je zaslužan projekt »Aktivna i kvalitetna starost« koji je nedavno predstavljen u prostorijama za starije osobe udruge »Sv. Jeronim« iz Kaštel-Gomilice, a provodit će se u Kaštel-Sućurcu, Gomilici i Kambelovcu. Slobodna Dalmacija piše da je kroz taj projekt planiran i program cjeloživotnoga obrazovanja tako što će se 45 osoba iz triju gradova educirati za pratitelja u kulturi. Osmislit će se, naime, obrazovni sadržaji, specifični za kraj iz kojega dolaze kandidati.S početkom rujna došlo je vrijeme da se i vozači i roditelji i djeca bolje koncentriraju i s većom pozornošću sudjeluju u prometu. O tome u Večernjem listu piše Sandra Mikulčić. Upozorila je da je na cestama opet više i automobila i pješaka, a posebno školaraca, od kojih neki prvi put sami svladavaju put od kuće do škole. »Zahtjevno je bilo djeci ukazati na sve zamke prometa u gradskoj sredini i u normalno doba, a sada, s maskama koje bi trebale pomoći u borbi protiv koronavirusa, problem sigurnog prelaska preko ceste poprima novu dimenziju. Naime, maske su na ulicama već obvezne u nekim drugim državama. Možda ćemo slijediti njihov primjer, možda nećemo, još se ne zna. No, bez obzira na to, konkretan je broj roditelja koji zbog straha od Covida-19 svoju djecu planira opremiti maskama i dok hodaju do škole. Neki su za svoje mališane čak naručili i zaštitne vizire. Je li to pretjerivanje ili ne, pokazat će vrijeme. Sada je bitno ukazati na činjenicu da u prometu, kao pješaci, sudjeluju i mališani kojima maska na licu ograničava preglednost pa raste vjerojatnost da neće na vrijeme uočiti automobil. Na vozačima je stoga dodatna odgovornost i moraju paziti još više nego inače jer se ne mogu osloniti na pretpostavku da će ih dijete vidjeti.
Na tu se pretpostavku, uostalom, vozači ni inače ne bi smjeli oslanjati jer djeca su zaigrana, brzo s uma smetnu upute o sigurnom prelasku preko ceste, i veliki su izgledi da će ne razmišljajući istrčati na cestu. Ili jednostavno neće znati dobro procijeniti kojom im brzinom automobil prilazi i koliko je udaljen. Stoga je na vozačima da paze na pješake, posebno na one najmanje.«
U tekstu je sugovornik bio Goran Husinec, sudski vještak za cestovni promet, koji je poručio: »Vozači definitivno moraju uzeti u obzir da je izvanredna situacija i da i djeca i odrasli nose maske te da trebaju puno više paziti na pješake nego u normalnim okolnostima. Djeca su niska pa im je vidno polje i bez maske ograničeno. Iza parkiranih vozila ne vide automobil koji nailazi cestom, a problem je i što vozač u automobilu koji nailazi ne vidi dijete iza parkiranog vozila.« U tekstu se upozoravaju vozači da u gradskim uvjetima voze polako, da u blizini škola svakako paze da nisu prebrzi, ili riječima sugovornika, »djecu od malih nogu treba učiti prometnoj kulturi«. »Treba ih upozoriti da nikad ne pretrčavaju cestu. Ako hodaju sporo, vrlo je velika vjerojatnost da će uočiti auto, a i vozač automobila uočit će njih.« Evo još nekih savjeta: »Djeca pred pješačkim prijelazom ne trebaju čekati da se automobil skroz zaustavi jer je promet pregust i budu li čekali neće tako brzo prijeći cestu. Mogu krenuti ako je automobil daleko, ali pritom moraju dobro promatrati auto i nikada ne trčati preko ceste. Ako oni i ne vide automobil, veća je šansa da će vozač na vrijeme uočiti dijete ako ono hoda normalno. Cestu uvijek trebaju prelaziti preko zebre i pri tome gledati automobil, odnosno vozača u njemu. Ne treba vozaču automatski vjerovati da će stati ako vozi polako jer ima i vozača koji su ometeni drugim stvarima i zbog toga voze polako, a uopće ne gledaju cestu. Primjerice, kad vozač vozi presporo, najvjerojatnije je zabavljen mobitelom. I mimo mobitela, današnji automobili imaju toliko funkcija, dodirne ekrane, multifunkcionalne uređaje da vozaču puno toga odvlači pozornost…«
