VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI: DARIJA MARJANOVIĆ, VJEROUČITELJICA IZ PETRINJE »A bila sam uvjerenja da me nakon krizme Crkva ne će vidjeti do ženidbe…«

Darija Marjanović: »Kako bismo privukli i mlade i starije, bitno je pogledati sebe i početi mijenjati sebe. Važno je biti svjedok.«

Petrinja, mali grad smješten na Banovini koji je bio pogođen ratom, diči se s tri župe: sv. Lovre, sv. Ivana Pavla II. i Preobraženja Gospodnjega. U tim trima župama djeluje katolička udruga »Marijina legija«, puna mladih aktivnih vjernika, a sve više i mladih bračnih parova s brojnom djecom. Četrnaest godina u toj zajednici djeluje mlada vjernica koju je udruga, kaže ona za sebe sama, duhovno izgradila. Riječ je o Dariji Marjanović, koja se tek privikava na svoje novo prezime jer je nedavno sklopila sakrament ženidbe. Udala se 18. srpnja ove godine. Suprug je Luka Marjanović, kojega je upoznala baš u »Marijinoj legiji«. Vezana je uz sve tri petrinjske župe. Donedavno je živjela u župi Preobraženja, sada stanuje u Ivanu Pavlu II., a najviše je surađivala u Sv. Lovri. Usto je i četvrtu godinu tajnica u župi Pohoda Marijina u Sisku. Magistrica je religiozne pedagogije i katehetike, vjeroučiteljica. Radi u Osnovnoj školi Dvor u Dvoru, a od ove jeseni i u Osnovnoj školi Budaševo, područna škola Topolovac, te u Osnovnoj školi braće Bobetko u Sisku.

Darija Marjanović tek se privikava na svoje novo prezime jer je nedavno sklopila sakrament ženidbe. Udala se 18. srpnja ove godine. Suprug je Luka Marjanović, kojega je upoznala baš u »Marijinoj legiji«. Vezana je uz sve tri petrinjske župe. Donedavno je živjela u župi Preobraženja, sada stanuje u Ivanu Pavlu II., a najviše je surađivala u Sv. Lovri.

Darija je rođena u obitelji Jajčević u Banjoj Luci 10. lipnja 1991. Odrastala je u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Ivanjskoj, malom mjestu blizu Banje Luke, kao prvo dijete Josipu Jajčeviću i Mariji, rođenoj Radman. Josip je po struci bravar, ali Darija za otca voli reći da je on majstor za sve. Nikada svoj auto nije vozila na popravak automehaničaru jer je tata redovito bio uz nju kad god joj je trebala kakva pomoć, oko automobila ili bilo čega drugoga u životu. Mama Marija, trgovkinja po struci, uvijek je bila u kući i brinula se za obitelj.

Darija ima brata istoga imena – Darija, i sestru Kristinu. Brat je rođen 1996. godine u Karlovcu i bio je prvo kršteno dijete u Gvozdu u župi sv. Petra i Pavla nakon »Oluje«. Traži posao i studira. Najprije je završio srednju školu u Sisku za tehničara za cestovni promet, nakon koje je upisao i završio preddiplomski studij cestovnoga prometa i logistike. Sada je na diplomskom studiju logistike na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Sestra Kristina rođena je 2002. u Sisku i trenutačno je maturantica Opće gimnazije u Petrinji. Jedanaest godina razlike između Darije i Kristine u početku su bile vidljive, ali danas, nakon osamnaest godina, razlike, kažu, kao da i nema.

Od 6. mjeseca života u izbjeglištvu

»Kako je započeo Domovinski rat, moja obitelj i ja morali smo izbjeći iz svoje domovine u potrazi za sigurnošću. Prvo odlazi otac dok sam imala tek šest mjeseci. On odlazi u Njemačku kako bi osigurao dolazak mami i meni. Mama i ja za to vrijeme privremeno odlazimo na Krk k pokojnomu ujaku Anti, sve dok otac nije pronašao rješenje za cijelu obitelj. Nakon pola godine mama i ja se pridružujemo otcu u Mainzu. Boravka u izbjeglištvu u Njemačkoj ne sjećam se puno, bila sam vrlo mala. U Njemačkoj smo proveli oko četiri godine. No ono čega se sjećam jest da su mi roditelji, bez obzira na situaciju koja je bila u domovini, djetinjstvo ispunili radošću. Rekli su mi da tatu, kada smo mama i ja došle k njemu u Njemačku, nisam prepoznala, što je i razumljivo jer sam bila premala. Tata mi je, kako bi mi pokazao svoju ljubav, kupio maloga medu s kapicom od kojega se nisam odvajala godinama. Prvo vrijeme živjeli smo kod tatina strica, a onda smo se preselili u stan. Kako je završavao rat, moji su razmišljali bi li se vratili u domovinu. Postojala je mogućnost da se cijela obitelj preseli u Australiju, ali, na svu sreću, jedan je poziv spriječio takvu odluku. Pokojni djed Ivo, tatin otac, rekao je: ‘Zar ćete nas ostaviti? Rat završava i sve će biti bolje.’«

Povratak iz Njemačke »babi« u Gvozd

»Roditelji se odlučuju za povratak u Hrvatsku pa se doseljavamo u Gvozd k baki Kaji i djedu Ivi, tatinim roditeljima. Moja baba, kako je zovem, jer ne mogu zamisliti da je zovem baka, zato što se tada osjećam kao da joj tepam i da joj se na ulizujem ili tražim nešto od nje, posebna je osoba. Baba mi je uvijek kuhala ono što volim i ispunjavala moje želje. Često se sjetim kako je za mene znala skrivati voće i slatkiše. Također bi me svako jutro, kada sam počela raditi, dočekala toplom kavom. Osoba je s kojom mogu uvijek razgovarati, bez obzira na razliku u godinama. Nikada od nje nisam doživjela nerazumijevanje. Baka je za poželjeti. Lijepa vijest, osim povratka u domovinu, bila je i to što je odmah pri povratku u Hrvatsku u obitelji rođeno i drugo dijete. Bog nam je darovao moga brata Darija. Iako je mlađi pet godina od mene, uvijek sam se osjećala kao da je stariji jer znam da u svakom trenutku mogu računati na njega. U Gvozdu sam započela svoje osnovnoškolsko obrazovanje, tamo sam završila prvi i drugi razred. Kupnjom kuće u Petrinji ponovno započinjemo svoj život, kako se kaže, svoj na svome. Povratak u Bosnu i Hercegovinu nije bio moguć jer su cijelo imanje i kuća bili devastirani. U zajedničku kuću u Petrinji doselili su se i baka i djed. Dvije godine poslije u obitelj ponovno dolazi nova članica. Bog nam je darovao moju sestru Kristinu, odgovornu i savjesnu osobu koja sve svoje obveze izvršava na vrijeme. Često za savjet pita brata ili mene. Na nju, kao i na brata, mogu računati u svakom trenutku.«

Buđenje nakon sakramenta potvrde
»Nastavljajući svoje obrazovanje u Osnovnoj školi Mate Lovraka u novom okruženju i upoznavanju novih prijatelja, brzo sam se priviknula. U doticaj s Crkvom u Petrinji, koja je tada pastoralno bila organizirana samo u župi sv. Lovre, došla sam u trećem razredu u vremenu pripreme za primanje sakramenta prve pričesti. U godinu dana, koliko je trajala priprema, potaknuta sam na uključivanje u ministrantsku skupinu. Ministriranje je trajalo oko godinu dana i onda je, nažalost, počelo moje udaljavanje od župne zajednice. Ponovni susret bio je tijekom pripreme za sakrament potvrde u osmom razredu jer je bilo nezamislivo ne primiti krizmu. To se moralo učiniti jer je dijelom tradicije, iako tada nisam bila svjesna što ona jest i koja je važnost toga sakramenta. Upravo nakon potvrde počinje moje buđenje, lagani i potpuni povratak u krilo Crkve.«

 

Povratak k Bogu preko Blažene Djevice Marije

»Da mi je netko prije rekao da ću danas biti vjeroučiteljica i aktivna članica Crkve, rekla bih mu da se šali. Tada sam, u krizmaničkoj dobi, bila uvjerenja da me nakon krizme Crkva ne će vidjeti do ženidbe. Pozivom vjeroučiteljice Ivane Dobranić, koja mi je predavala u školi, došla sam u molitvenu zajednicu ‘Kristova svjetlost’ koju je vodio vjeroučitelj Vlado Sučec, a koji je već tada bio član ‘Marijine legije’, dolazim u ponovni doticaj s Crkvom i laganim otkrivanjem ljepote u crkvenoj zajednici. Susreti su me oduševili jer su bili nešto potpuno drugačije, nego što sam mislila da može biti u Crkvi. Molitva krunice, razgovor o nekoj duhovnoj temi, igre… sve me to više i više vraćalo. Nakon toga su uslijedila hodočašća i susreti za mlade. Prvi moj susret organizirala je ‘Marijina legija’. Tada nisam znala kakva je to zajednica. Uslijedilo je hodočašće u Aljmaš i, kao vrhunac svega, prvo hodočašće u Međugorje, na međunarodni susret mladih početkom kolovoza Mladifest. Nakon povratka iz Međugorja s još nekoliko mladih ljudi, u suradnji s punoljetnim legionarima, osnivamo prvi prezidij za mlade u Hrvatskoj pod nazivom ‘Kraljica anđela’ i tada počinje onaj pravi kršćanski život traženja i povratak k Bogu preko Blažene Djevice Marije. ‘Marijina legija’ specifična je po tome što uz molitveni dio, odnosno tjedne susrete, ima i apostolate, vezano uz činjenje dobrih djela nekomu: posjet domu umirovljenika, posjet bolnicama, rad s mladima, rad s djecom s poteškoćama u razvoju… Zaista sam Bogu zahvalna što me pozvao u ‘Marijinu legiju’ upravo u najteže vrijeme, kada se mladi čovjek traži i želi se ukorijeniti u društvu.«

Uspjeli zahvaljujući prijateljima iz »Marijine legije«

»Moj ulazak u zajednicu bio je na početku upisa u srednju ekonomsku školu u Sisku. Bilo je teških trenutaka i djelovanja Zloga koji me želio odvojiti od dobra i navesti me na krivi put. Zajednica mi je pomogla upoznati prave kršćanske vrijednosti. Ne samo upoznati ih, nego mi je pokazala kako ih i živjeti. Upravo zahvaljujući prijateljima iz ‘Marijine legije’, svi smo zajedno uspjeli. Na početku nas je bilo malo, ali broj se iz godine u godinu povećavao. Tijekom srednjoškolskoga obrazovanja u Ekonomskoj školi u Sisku, djelovanjem u ‘Marijinoj legiji’, postala sam aktivnija vjernica u župi. Tadašnji župnik župe sv. Lovre u kojoj sam živjela Mario Migles i kapelan Mihill Gojani imenovali su me župnom animatoricom. Veliku suradnju ostvarili smo i s našim časnim sestrama Kćeri Božje ljubavi i danas, nakon njihova premještaja iz župe, još smo uvijek u kontaktu, bolje rečeno, prijatelji smo.«

»Ne znam kako, ali sv. Josip je uspio«

»Nakon srednje škola željela sam studirali, ali nisam znala što. U jednom trenutku Bog mi je dao jasan znak da je moj poziv biti vjeroučiteljica.

»Upravo zahvaljujući prijateljima iz ‘Marijine legije’, svi smo zajedno uspjeli. Na početku nas je bilo malo, ali broj se iz godine u godinu povećavao. Tijekom srednjoškolskoga obrazovanja u Ekonomskoj školi u Sisku, djelovanjem u ‘Marijinoj legiji’, postala sam aktivnija vjernica u župi.«

Vidjela sam da uživam i volim raditi s mladim ljudima i da mi je Bog dao taj talent pa da ga ja moram umnožiti, i to je bio jedan od načina. Zato posve sigurna odlučujem upisati Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, smjer Religiozna pedagogija i katehetika. Odluka o upisu fakulteta bila je konačna, ali polemika je u mojoj glavi i dalje trajala. Počela su se pojavljivati nova životna pitanja, poput: ‘Darija, završit ćeš fakultet i što onda? Možda je tvoj poziv da živiš posvećeni način života kao redovnica ili ipak da se jednoga dana udaš i budeš supruga i majka?’ Pitanje je to na koje nije lako dati odgovor i koje me godinama mučilo. Proučavajući sv. Tereziju Avilsku, pročitala sam kako je ona rekla da sv. Josip uslišava svaku molbu i molitvu pa sam odlučila moliti 30 dana sv. Josipa s molbom da mi pomogne da donesem pravodobno pravu životnu odluku. Ne znam kako, ali sv. Josip je uspio. Nisam doživjela ništa nadnaravno, ali nakon nekoga vremena u srcu sam znala da su Božja i moja volja jednake, a to je da jednoga dana osnujem obitelj. Završila sam fakultet, svakodnevno putujući do Zagreba, sve u roku, sa samo jednim padom na ispitu u pet godina studija. Nikada ništa nisam polagala u jesenskim rokovima jer sam se svaki ispit trudila položiti na vrijeme. Uvijek sam se prisjećala riječi utemeljitelja ‘Marijine legije’ Franka Duffa: ‘Ako želiš biti svetac, svetost je svoje staleške obveze izvršavati na vrijeme.’ Kako njegujem posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, zanimljivo je što sam upravo i diplomirala na Malu Gospu 8. rujna 2015.«

Inozemstvo ne jamči dobar život

»A onda je započela moja nova životna borba. Godinu dana bila sam u potrazi za poslom, što je dalo sumnju u Božju providnost. Mislila sam da će sve ići lijepo i glatko, ali nije. Pomislila sam: ‘Bože, pa sve sam tijekom studija činila kako treba, a gdje si sada?’ Počela sam razmišljati o odlasku u inozemstvo. I kada sam bila odlučila otići s tatom u Njemačku, koji je također zbog nedostatka posla razmišljao o odlasku, Bog mi je poslao ponudu za ostanak u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako, nakon toliko godina u zajednici s ljudima s kojima čovjek dijeli dobre i loše trenutke, može napustiti svoj postojeći dobar život zbog nečega tako zemaljskoga kao što je plaća. Dobila sam ponudu za posao u osnovnoj školi u Hrvatskoj Kostajnici. Predavala sam vjeronauk. Nakon godine dana dobila sam novi premještaj, ušla sam u kombinaciju Petrinje i Mošćenice, ali s manjom satnicom pa sam ponovno počela razmišljati o inozemstvu. Ali onda opet dobivam novi premještaj u školu u Ludini s punom satnicom. Poslije sam još radila u Glini, a od lani sam u Dvoru. Po novome i u Topolovcu i Sisku.«

Tridesetoga dana dogodio se Luka

»Osim brige oko posla, javlja mi se još jedan problem. Svi moji prijatelji kojima sam bila okružena imali su dečke i cure, s vremenom su se zaručivali i ženili. A ja sam bila sama. Zato se u meni počeo javljati veliki bunt na Boga, što je rezultiralo i mojim mislima o odlasku o inozemstvo, kako bih se maknula od svega i okrenula nečemu drugomu. Ali onda sam se ponovno sjetila sv. Josipa i ponovno ga odlučiti moliti, ali na drugu nakanu: za budućega supruga. Molila sam 30 dana na tu nakanu i sada, kada se prisjećam, upravo pri završetku 30. dana upoznala sam svoga budućega supruga Luku, i ne sluteći da bi išta moglo biti između nas. Luka je rođen 1996. u Sisku. Izvanredni je student upravljanja u kriznim situacijama na veleučilištu u Velikoj Gorici. I traži posao. Upoznala sam ga upravo u zajednici ‘Marijine legije’. Njegova sestra, a i drugi bliži članovi njegove rodbine, već su godinama bili aktivni članovi zajednice i svi smo bili dobri prijatelji. I on je bio sve više u kontaktu s legionarima. Godinu i pol dana znali smo se tek rijetko sresti, a nakon toga počeli smo se intenzivnije družiti. Pola godine prijateljstva bilo je prošlo pa smo odlučili definirati čemu vodi to naše prijateljstvo. Pa smo prohodali. Za manje od godinu dana Luka me zaručio upravo u Međugorju. A nakon godine zaručništva smo se oženili. U prizemlju smo obiteljske kuće Marjanović. Jako sam sretna što je i Luka postao aktivni član ‘Marijine legije’. Da nam je netko rekao da ćemo se oženiti, rekli bismo mu da je lud. On da bi oženio vjeroučiteljicu, a ja da bih se udala za nekoga mangupa kao što je on… No naučili smo da Bog zna što je najbolje za nas. Zanimljivost koja je još vezana za nas jest da na njegovu prvom Mladifestu ja nisam bila jer me baš tada Bog sve više pozvao preko Marije k sebi, pa sam u tome trenutku vapila Mariji u Fatimi i Lurdu za supruga.«

Ponos na začetak Mladifesta u Hrvatskoj

»Sada sam blagajnica komicija ‘Gospe Snježne’ kojemu je povjerena briga o djelovanju ‘Marijine legije’ u Sisačkoj biskupiji. U početcima sam puno radila s djecom i mladima. Danas, kada sam malo starija, još uvijek radim s mladima, ali i podupirem osnivanje ‘Marijine legije’ u drugim župama Sisačke biskupije. Kao zajednica godinama izvodimo glazbeno-scenski prikaz pasije – muke Isusove u korizmi, glazbeno-scenski prikaz živih jaslica. Tradicija je da uvijek imamo izvedbu u svojoj župi, ali već nas je nekoliko drugih župnika zvalo u svoje župe pa smo gostovali i kod njih, i izvan naše biskupije. Moja je uloga ponekad uloga Sotone, koja nastoji odgovoriti Isusa od njegova plana. Najčešće sam bila tehnička podrška oko glazbe i snimaka tijekom predstave. Događaj kojim se također možemo ponositi kao zajednica jest i začetak Mladifesta u Hrvatskoj koji je bio u Viduševcu, malom selu u blizini Gline. Taj je Mladifest osmišljen upravo na temeljima Mladifesta iz Međugorja kamo kao zajednica hodočastimo 15 godina. Meni samoj nezamislivo je ne otići na jedan od takvih događaja koje nam Crkva nudi. Na mjesto molitve, pomirenja i susreta s Bogom, mjesto na kojem mogu zahvaliti Bogu za sve što mi je poklonio u životu, ali i mjesto gdje mogu pronaći i odgovore na svoja pitanja. Mjesto u kojem sam počela upoznavati Boga i vraćati mu se. Kao ‘Marijina legija’ organiziramo križni put autima u kojima obilazimo župe Sisačke biskupije u kojima zajednica djeluje. Redovito organiziramo i hodočašća na koja pozivamo sve zainteresirane vjernike. Do sada smo najčešće išli u marijanska svetišta, Vukovar, a ove godine planiramo poći u Karlovac sv. Josipu. Biskupiji uvijek nastojimo pomoći u svim događanjima koje organizira: ministrantske susrete i druge događaje.

U župi vjeroučiteljica i tajnica

»Uz ‘Marijinu legiju’ iskusila sam i volontiranje. Volontirala sam dva puta u Dublinu u Irskoj, ukupno 11 tjedana u dvije godine. Sjedište ‘Marijine legije’ u Dublinu, gdje je i osnovana, ima dva hostela: jedan za muškarce i jedan za žene, koji se brine za beskućnike. Žene koje sam susretala imale su različite probleme: problem s ovisnošću o drogi ili alkoholu, napuštenost od obitelji i slično. Beskućnicima smo pripremali hranu, čistili okoliš u hostelu, vodili brigu o higijeni hostela. Svakodnevno sam bila na misi na kojoj su sudjelovali i korisnici hostela, i na molitvi krunice na koju smo ih također pozivali.

»Iz psihologije i teologije znamo da je čovjek društveno biće i da se takvo izgrađuje i ostvaruje. Upravo na temelju toga mislim da se čovjek može ostvariti samo u zajednici. Tako mu je, ako se želi i duhovno izgraditi, potrebna zajednica. Svaki je čovjek mali kamen u Crkvi i bitno je koliko je taj kamen čvrst, a ovisi upravo o svakom pojedincu.«

Aktivo sam surađivala i u župnom pastoralu. Naime, prije četiri godine, godinu dana od završetka studija, na poziv tadašnjega župnika Branka Koretića, u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku vodila sam župnu katehezu za prvopričesnike. U toj sam župi i danas župna tajnica. Zadržao me novi župnik Ivan Grbešić. Službeno dolazim dva puta tjedno po sat i pol. Premda sam u uredu i češće. Taj me posao ispunjava jer znam da pomažem svećenicima koji se, ako sam ja u uredu, tada mogu više i bolje posvetiti župljanima osobno.«

»Svaki je čovjek mali kamen u Crkvi«

»Crkva poziva svakoga da se sa svojim talentom ugradi u nju. Ranije sam i ja mislila da je ona samo za starije ljude, da nema mjesta za mladoga čovjeka, ali sam pogriješila. Iz psihologije i teologije znamo da je čovjek društveno biće i da se takvo izgrađuje i ostvaruje. Upravo na temelju toga mislim da se čovjek može ostvariti samo u zajednici. Tako mu je, ako se želi i duhovno izgraditi, potrebna zajednica. Svaki je čovjek mali kamen u Crkvi i bitno je koliko je taj kamen čvrst, a ovisi upravo o svakom pojedincu. Čvrstina kamena ovisi upravo o tome koliko svoj talent umnažamo. Nažalost smo sve više svjedoci kako mladi ljudi upravo nakon završetka osnovnoškolskoga obrazovanja, odnosno nakon sakramenta krizme, odlaze i udaljavaju se. Kako bismo privukli i mlade i starije, bitno je pogledati sebe i početi mijenjati sebe. Važno je biti svjedok. Iz svoga iskustva mogu potvrditi da je uloga svećenika i suradnja s njima vrlo bitna. Ako svećenik daje vjetar u leđa, i sama je osoba motiviranija za pastoralni rad. Meni osobno sva moja aktivnost jako puno znači. Mogu živjeti što sam iskusila i što poučavam. Planiram ustrajati.«

Za Crkvu u »šarenim bojama«
Stanje vjernika laika različito je od župe do župe. Širenjem, vođenjem i podupiranjem »Marijine legije« u župama Sisačke biskupije upoznala sam mnoštvo vjernika laika različitih dobnih skupina. Primjećujem da svaki čovjek vapi za Bogom i nastoji mu se približiti na različite načine. Smatram da je svaka vjernička zajednica važna za rad župe, biskupije i same Crkve.
Postoje zaista lijepi primjeri aktivnosti laika u župnom pastoralu. Mnoge se župe mogu pohvaliti različitim zajednicama koje su bogatstvo Crkve. Okupljanje na molitvu, različite župne aktivnosti, pomaganje svećenicima u njihovim pastoralnim obvezama… Laik ne može bez potpore crkvene hijerarhije niti crkvena hijerarhija može bez laika. Uvijek je bitna zajednička suradnja, što mogu posvjedočiti i svojim dosadašnjim pozitivnim iskustvom. Upravo takva suradnja u mojem je životu dovela do mnogih prijateljstava sa svećenicima. Ukratko rečeno, u pastoralu je laik produžena ruka svećeniku.
Mnogo vjernika laika uključuje se u različite župne zajednice, što je dobro, ali uvijek bi moglo i više. Koliko primjećujem, mladih vjernika sve je manje. U pojedinim je župama nedostatak sadržaja za mlade, a ponekad je teško doći do mladoga čovjeka zbog cjelokupnoga utjecaja sve više sekulariziranoga društva i globalizacije diljem svijeta. Također mogu posvjedočiti da je aktivnim vjernicima laicima ponekad lakše doprijeti do mladoga čovjeka nego svećenicima. Ni sama na znam zašto. Svjedočim i tomu kako su pojedini laici uključeni u više župnih aktivnosti. Bilo bi lijepo kada bi bilo više laika u više zajednica i kada bi svi međusobno surađivali, kada bismo bili, kako se kaže, Crkva u šarenim bojama. Ponekad dolazi do problema preopterećenosti pojedinih osoba, dok drugi, nažalost, samo gledaju i čekaju.