Svake godine u rujnu promatramo »more« nove djece koja započinju svoje školsko obrazovanje. Tramvaji – u gradovima gdje ih ima – su puniji, kao i općenito javni prijevoz, ulice blizu škola odzvanjaju smijehom i iskrenom dječjom radošću. Ne mogu ih pokolebati ni (očekivane) jesenske kiše ili novi »modni detalji« koji im u ovim okolnostima »krase« lica. Početak ove školske godine doista je drugačiji, vrlo vjerojatno čak i jedini svoje vrste i do sada neviđen, no s dolaskom školske godine dolaze i sveprisutne teme koje nekako »jenjaju« kada dođu ljetni praznici.
Međutim, međuvršnjačko nasilje problem je o kojem se govori »sezonski«, povremeno ili tek nakon veoma ružnih incidenata s kojima se, nažalost, suočava velik broj djece. Rješenju ne pogoduje ni to što takav problem više ne prestaje s posljednjim zvonom, nego se preko interneta i društvenih mreža prenio i u virtualni svijet. Stoga smo ovaj broj rubrike »Mladi mladima« odlučili posvetiti problemu međuvršnjačkoga nasilja za koji smo bolno svjesni da ne nestaje onoliko brzo koliko bismo to željeli. Istražili smo temu vršnjačkoga nasilja u tumačenju raznih autora, koji ga detaljno klasificiraju i proučavaju te ističu kako je važno suočiti se s »novim« oblicima takvoga nasilja. Svi ističu da se s problemom međuvršnjačkoga nasilja treba nositi u njegovim začetcima pa vam u tekstu zato ističemo važnost odgoja, ponajviše prenošenja ispravnih vrijednosti djetetu kako bismo stvarali buduće generacije funkcionalnih, normalnih i dobrih odraslih ljudi. Proučili smo i ulogu medija u izvještavanju o međuvršnjačkom nasilju te istaknuli važnost prevencije, a ne intervencije. Upozoravamo i na moderne nasilne fenomene današnjice, odnosno na fenomen »jačih« i »slabijih« prava te brisanja granica i obrtanja uloga djece i roditelja. Naravno, proučili smo i što govori evanđelje o okretanju drugoga obraza, opominjanju bližnjih koji čine nešto pogrješno te o potrebi da na nasilje kao vjernici odgovorimo – premda mnogima to zvuči apsurdno i neprihvatljivo – ljubavlju.
Sokrat je još prije 2500 godina napisao da ondašnji mladi vole luksuz, ne znaju se ponašati, odbijaju i preziru autoritet, ne poštuju starije, proturječe roditeljima, zagorčavaju život učiteljima te je temeljem toga zaključio da svijet mora »ići kraju« ili će ga buduće generacije ubrzo sasvim uništiti. Kada bismo uspoređivali današnju percepciju mladih s onom iz antičke Grčke, na prvi pogled čini se da je sve ostalo – sasvim isto. Mladi su i dalje mladi, a stariji i dalje smatraju da su bili pristojniji i uglađeniji te da svijet – ako se mladi ne promijene – sasvim sigurno »ide kraju«.
No današnja društvena situacija, kao i ona povijesna, ima svoje specifičnosti. Specifičnost je »modernih« naraštaja inzistiranje na »brzini uspjeha«, brzini života te na »pravima« i »slobodama«. Zanimljivo je promatrati takav razvoj događaja iz perspektive mladoga čovjeka koji je dio te generacije, koji je odrastao u kulturi koja ne nagrađuje i ne hrani zdravu kompetitivnost, u okružju u kojem smo svi pobjednici bez obzira na rezultat i u kojem »prava« imaju baš svi, bez obzira na to što to više nisu prava, nego mnogo puta – privilegije. Takav razvoj kulture doveo je do pojave fenomena u kojem se sloboda pretvara u represiju i nasilje – »nasilno« je imati stav, kralježnicu i odbijati se prikloniti »većinskomu mišljenju« koje se često nameće terorom manjine. Također je zanimljivo promatrati opravdanja i manjkavo argumentiranje pripadnika specifično nasilnih skupina koji su »tolerantni« i »liberalni« – naravno, ako imate u potpunosti jednako mišljenje kao oni. Fenomen prava koja su »jača« od drugih prava također je sveprisutan, a neodoljivo podsjeća na povijesne lekcije o totalitarnim režimima. »Pravni« problem nije nerješiv, nego je usmjeren na pogrješne stvari – umjesto da se raspravlja o temelju nekoga prava, trenutačni emotivni apel uzima se kao valjan argument. Umjesto da se raspravi je li nešto što tehnologija današnjice omogućava u svojoj srži zlo, raspravlja se samo o mogućnosti provedbe tih »prava«. No neka prava – prava ili stvarna prava, ostaju jača od svih ostalih. Jednako kao što imamo pravo govoriti, misliti, obrazovati se i ne slagati se s drugima, tako imamo pravo i biti živi. Čak i ako smo tek u nastajanju.
Logika svijeta na nasilje odgovara nasiljem, ali Božja logika odgovara ljubavlju. Najbolji primjer pokazao nam je Isus Krist koji je u trenutku dok su ga njegovi neprijatelji razapinjali i vrijeđali izgovorio riječi koje ostaju duboko utisnute u srce svakoga kršćanina: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine« (Lk 23, 34). Ta nam Božja logika, ako ćemo se poigrati riječima, uopće nije logična i teško je shvatljiva iz ljudske perspektive. Ipak, naša je životna zadaća brinuti se o svom spasenju, ali i o spasenju onih koji nas okružuju. Zato ta zadaća postaje i naša odgovornost koja podrazumijeva brigu o drugome.
Međutim, postavlja se pitanje kako se brinuti o spasenju svoga bližnjega ako nas vrijeđa ili čini zlo? Odgovor na to pitanje nalazi se, dakako, u Bibliji, koja nam prenosi vrijedne upute koje je Isus prenio svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18, 15-17). U svakom se našem opominjanju bližnjih, dakle, moramo voditi istinskom ljubavlju i brigom da i oni jednoga dana zasluže vječno spasenje kojemu svi težimo.
Naposljetku kao kršćani znamo da smo svi stvoreni na sliku i priliku Božju pa bi zbog toga napad na drugo ljudsko biće bio ujedno napad na Boga. Stoga nam ne preostaje ništa drugo nego živjeti ono što nas je Učitelj podučio, a to je ljubiti svoje bližnje kao samoga sebe i ne činiti drugima ono što ne želimo da drugi čine nama. U tim dvjema zapovijedima satkana je sva mudrost Božje logike.
Pozitivne priče o djeci i mladima nedovoljno su zastupljene u medijima, a vršnjačko je nasilje vrlo popularan medijski sadržaj. Iako je ono veoma važna tema, još je važnije prilagoditi izvještavanje medija kako bi se neprestano naglašavala prevencija kao ključan način borbe protiv nasilja. O prevenciji nasilja treba educirati djecu, a odgovornost za provođenje takve edukacije leži na svim dijelovima društva – od obitelji do medija.
Izvještavajući o primjerima nasilja, mediji mogu imati dobre namjere, poput naglašavanja nužnosti zaštite žrtve. Međutim, takav sadržaj istodobno može štetiti i žrtvi i počinitelju nasilja. Neoprezno medijsko izvještavanje može odati identitet osoba ili potaknuti često neprimjerene reakcije na društvenim mrežama omogućujući tako sekundarnu viktimizaciju žrtve ili smanjenje mogućnosti za resocijalizaciju počinitelja nasilja. Izvještavanje o pojedinačnim primjerima nasilja nije najbolji odgovor na taj problem. Nažalost, vršnjačko nasilje nije »izoliran slučaj« i zato ga takvim ne treba ni prikazivati. Osuđivanje počinitelja nasilja, a ne sam čina nasilja, često ne prenosi univerzalnu poruku. Stoga treba sustavnim govorom o vršnjačkom nasilju pokazati svakomu djetetu i mladoj osobi da se ni jedan oblik nasilja, neovisno o situaciji i kontekstu, ne smije tolerirati.
Mediji su nedvojbeno zaslužni za razumijevanje problema vršnjačkoga, ali i drugih oblika nasilja. Međutim, svjedoci smo da se često zanemaruju negativne posljedice medijskoga izvještavanja i za žrtvu i za počinitelja. Najbolji je način suzbijanja nasilja edukacija o nenasilju i vještinama nenasilnoga rješavanja sukoba, a temeljenje medijskoga izvještavanja na tim idejama ključno je za razumijevanje njihova značenja.
U našoj je sredini prisutno nasilje svih društvenih skupina i u svakom obliku, bilo da je riječ o psihičkom, fizičkom ili seksualnom nasilju, mobbingu ili raznim drugim oblicima »novoga« nasilja. Pri tome oni najmlađi, pa i najranjiviji u većini slučajeva ne znaju kako se obraniti i komu se trebaju obratiti za pomoć. Tu svakako mislimo na međuvršnjačko nasilje koje je prisutno već u ustanovama predškolskoga odgoja, a kasnije se često nastavlja ili započinje u školi.
Stručnjaci i znanstvenici koji se bave proučavanjem nasilja među vršnjacima smatraju da je unatoč brojnim vrijednostima društva danas sve teže odgajati djecu i usmjeravati ih na pravi put bez nasilnoga ponašanja. Kad je riječ o nasilju, prof. dr. sc. Vesna Bilić s Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu razlikuje tri oblika: fizičko, verbalno i relacijsko. Do tih oblika nasilnoga ponašanja dolazi zbog neprikladnoga socio-emocionalnoga razvoja, a prema njoj je jedan od razloga međuvršnjačkoga nasilja djece i adolescenata ljudski potencijal za destrukciju.
Ne treba zanemariti ni ulogu promatrača nasilja koji možda i jesu voljni pomoći žrtvi, no zbog straha od počinitelja to ne žele pa se čin nasilja u većini slučajeva produlji zbog prisutnosti »publike«.
Isto tako, uz pojavu novih tehnologija i uz svu njihovu dobrobit za društvo, moramo upozoriti i na njihovu negativnu stranu. Naime, zbog neodgovornih pojedinaca nasilje može često biti anonimno jer se ne zna točno tko je počinitelj, ali ono i dalje ostavlja posljedice na žrtvi. Zato su društvene mreže i razni komunikacijski kanali puni takozvanoga elektroničkoga nasilja ili cyberbullinga, među kojima se posebno ističe takozvano »sretno šamaranje« (happy slapping) u kojem počinitelji nasilja još i snimaju te preko elektroničkih medija prenose svoj čin nasilja nad žrtvom, kako bi ju dodatno ponizili pred drugim, u velikoj većini, nepoznatim ljudima. Ni Hrvatska, kao što znamo, nije izuzeta od takvih slučajeva, koje bi trebalo zvati »brutalno šamaranje« (brutal slapping), pojašnjava Vesna Bilić.
Ipak, nemojmo zaboraviti da je bitna karika u prevenciji vršnjačkoga nasilja obitelj kao zajednica koja pruža odgoj pojedincu. No ponašanje koje pojedinac projicira u društvu rezultat je ne samo obiteljskoga odgoja, nego i utjecaja okoline u kojoj odrasta, kao i društvenih trendova i vrijednosti. Osim obitelji, na čin vršnjačkoga nasilja utječu i obrazovanje roditelja, oblik privrženosti u ranoj dobi, odgojni stilovi, neprimjerena komunikacija i odgojni postupci.
U tom kontekstu svima nama je bitno da ne ostanemo ravnodušni prema nasilju koje se odvija, nego mu se moramo oduprijeti. Stoga na nasilje ne smijemo odgovarati nasiljem, ali ne smijemo biti ni pasivni promatrači koji tako daju za pravo počinitelju nasilja.
Četvrta Božja zapovijed glasi: »Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji« te vrlo jasno pokazuje kako se trebamo odnositi prema onima koji su nas, u većini slučajeva, podigli na noge. Naravno, znalo se dogoditi da su roditelji nekad bili nasilni prema djeci, a mnogo smo puta čuli i izreku kako je »batina izašla iz raja«, ali i priče naših starijih kakve su »odgojne metode« imali njihovi životni i školski učitelji koji su im znali podijeliti fizičku kaznu poput »packi«.
No mi znamo da nasilje nije način rješavanja problema i otvorenih pitanja, a naši su nam stari na neki način htjeli pokazati kako su njima učitelji i roditelji bili – autoritet. U današnje moderno vrijeme kao da se dogodila svojevrsna promjena uloga, odnosno djeca su postala počinitelji nasilja nad svojim roditeljima, a pojam autoriteta pomalo se i izgubio. Učitelji danas moraju dobro paziti što će reći i kako će se odnositi prema nekim učenicima čiji su roditelji pod svaku cijenu spremni stati na stranu svoga djeteta, koje će znati iskoristiti situaciju i usmjeriti »vodu na svoj mlin«. No postoji i druga strana, to jest postavlja se pitanje jesu li jednostavno roditelji i učitelji ti koji nisu dovoljno sposobni nametnuti svoj autoritet.
Bilo kako bilo, napredak školstva i vrijeme u kojem živimo donose mnoge promjene na koje se treba prilagoditi i znati iskoristiti ono što nam je pruženo, ali na ispravan način – baš kao što to čine spomenuta snalažljiva djeca sa svojim roditeljima koji uče njihove učitelje. Autoritet i poštovanje pomalo blijede, ali još postoje oni koji se drže određenih životnih pravila te oni koji znaju biti autoritet – ali ne nametljivi kakvim ga se danas zamišlja, nego onaj pravedni.
Za vjerski odgoj djece ponajprije su odgovorni roditelji kao njihovi primarni učitelji. Djeca upravo zahvaljujući roditeljima stječu temeljne ljudske i društvene, ali i religiozne vrline i vrjednote. Da je odgoj djece u vjeri temelj njihova sazrijevanja u odgovorne i samosvjesne osobe ističe se i u Deklaraciji o kršćanskom odgoju Drugoga vatikanskoga koncila.
Zbog snage ljudskoga dostojanstva koje nam je darovano od Boga svaki čovjek bez obzira na rasu, dob i spol ima neotuđivo pravo na odgoj. Isto tako, kršćani imaju pravo na kršćanski odgoj, koji »razvija zrelost ljudske osobe«. Naime, obitelj kao osnovna jedinica društva u svemu tome ima značajnu ulogu, zbog čega Katolička Crkva naglašava njezinu važnost i potrebu za njegovanjem. S obzirom na to da Katolička Crkva ima zadaću naviještati vjeru, u skladu s kojom svaki katolik treba živjeti, s vjerom se ponajprije upoznajemo u obiteljskom okruženju. Prema riječima pape Franje, koji obitelj naziva »kolijevkom života te školom ljubavi i prihvaćanja«, na roditeljima je najveća i neizbježna odgovornost u odgoju djece. Upravo su roditelji odgovorni za oblikovanje volje svoje djece, razvoj njihovih religioznih vrlina i njihova opredjeljenja za činjenje dobra. Unatoč suvremenomu načinu života, koji otežava prenošenje vjere, treba pronaći način i vrijeme za vjeru i molitvu jer u obitelji djeca stječu iskustvo zdrave ljudske zajednice i Crkve. Odgoj u vjeri usmjeren je na izgradnju osobe u cijelosti, a djeca koja odrastaju u takvu okruženju postaju normalni odrasli ljudi i prenositelji vjere te su svjesni posljedica svih svojih postupaka. Takav je odgoj ujedno usmjeren na spoznaju otajstva spasenja, ali i na svijest o daru vjere, koji se prima krštenjem.
Kršćanski odgoj u obitelji nuždan je za naviještanje evanđelja. Ujedno je najbolja metoda odgoja djece u vjeri primjer njihovih roditelja koji im živeći po evanđelju usađuju religiozne vrjednote. Zahvaljujući vjerskomu odgoju u obitelji, kršćani vjeruju u pravoga Boga, izgrađuju Crkvu te svijet i društvo kao cjelinu prožimaju duhom evanđelja.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec
