Gozba je prigodno blagovanje jela i pića u radosti zajedništva. U njoj se slavi događaj ili obnavlja uspomena na nešto što nam je važno. Poziv na gozbu nikad se ne odbija. U religioznom smislu gozba može biti žrtvena ili pogrebna. U kršćanstvu je gozba sveta žrtva zahvaljivanja, kao u katolicizmu, ili gozba (spomenčin) uspomene (komemorativna) kao kod protestanata. Nazivamo je euharistija ili čin zahvaljivanja Bogu koji Isus učini kod posljednje večere, kako zapisa sv. Luka: »I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje!« Euharistiju promatramo kao čin zahvaljivanja i hvale Otcu nebeskomu, kao spomenčin žrtve Krista i njegova Tijela te kao prisutnost Krista snagom njegove riječi i njegova Duha. Zovemo je lomljenje kruha i Gospodnja večera jer je riječ o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke. Nazvana je svetom misnom žrtvom jer je upućena zahvalna žrtva Bogu, kako donosi poslanica Hebrejima: »Po Isusu dakle uvijek ‘prinosimo Bogu žrtvu hvale’, to jest ‘plod usana’ koje hvalom slave njegovo ime!« Sveta misa završava otpustom vjernika: »Idite u miru!« ili: »Idite, poslana je žrtva Bogu!«, a vi vjernici ispunite Božju volju u svakodnevnom životu. Jer vjernici, piše u »Svjetlu narodima«: »imaju dio u euharistijskoj Žrtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskog života, prinose Bogu božansku Žrtvu i sebe s njom«. Ta sveta žrtva na zemlji u Kristovoj Crkvi vodi u budućnost na »Jaganjčevu svadbenu gozbu« u nebu.
Jaganjčeva svadbena gozba na kraju je vremena, u vječnosti sa svemogućim Bogom, kako donosi Otkrivenje: »Blago onima koji su pozvani na Jaganjčevu svadbenu gozbu!« u zahvaljivanju, radosti i miru.
U Starom zavjetu navještaj Božje utjehe svomu narodu dolazi preko proroka Izaije: »I suzu će sa svakog lica Gospodin, Bog, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti.« Kraljevstvo je nebesko kao gozba. Bog priprema tu gozbu i sve nas poziva. Jaganjčeva svadbena gozba znak je veselja i otkupljenja koje je izvršio Krist. On je zaručnik, njegova je svadba i on sam je ta gozba u misi. Bog ljude poziva na pravu gozbu – blagovanje na svadbi svoga Sina. Na tu se gozbu ne smije zakasniti ni to zajedništvo promašiti. Važno je za cijelu čovjekovu vječnost. Božja gozba nije kao ljudska, koja zna biti puna sebeljublja i srebroljublja, poput cara Jean-Bedela Bokasse I. 4. prosinca 1977. godine u Srednjoafričkoj Republici. Za tu je prigodu potrošio više od 20 milijuna dolara, a narod je bio gladan i bijedan. Ljudi često znaju otići za svojim sitnim stvarima odbijajući Božji poziv. Jedni odoše na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Zar ne živimo u Europi gdje su rad i dobit na prvom mjestu? Rad i dobit gutaju ljude i njihovu sreću. Čak su prijateljstvo i društveni život podložni radu. Poduzetništvo guta zajedništvo i dostojanstvo. Tu se više ne govori ni o Bogu. Kao da je Bog iščeznuo pred zaradom i dobiti. Nitko i ne misli da treba doći čiste duše pred Boga, na Jaganjčevu svadbenu gozbu u nebu. A čista je duša svadbeno ruho za Jaganjčevu svadbu.
Bijela haljina ili svadbeno ruho nužno je za kraljevstvo nebesko. A kako ga steći ako ne molitvom, nedjeljnom svetom misom i poštenim radom. Čovjek zna pravdati svoje grijehe: »Slab sam, pa to je ljudsko, to je tako kod svih« itd. Ne primjećuje Božji poziv koji dolazi svaki dan i u svim okolnostima: »Proslavi Gospodina i ostavi zlo i grijeh, te čini dobro!« Zaprjeka koja priječi da Bog može biti u duši jest grijeh. To je zlo koje čovjek nosi u srcu. Zlo treba odbaciti i dobri Bog će biti u čovjekovu životu i u srcu. Vrlo često ljude sprječava zaokupljenost manje vrijednim stvarima. Treba birati ono bolje, a ne samo birati dobro, da bi čovjek stekao svadbeno ruho za Jaganjčevu gozbu. Sv. Augustin vrlo je dobar primjer čovjeka koji je mnogo griješio, ali i čovjeka koji je odbacio grijeh i prihvatio Boga svom dušom. Do 33. godine živio je grješno i završavao najviše škole u Milanu. Odgađao je krštenje dok konačno nije dopustio da Bog djeluje u njegovu životu. Postao je veliki svetac i pisac u Crkvi. Stekao je svadbeno ruho za Božje kraljevstvo. Ozbiljno je shvatio da mu je podrijetlo od Boga. Prihvatio se pokore i obraćenja. Ostavio je veliki primjer vjere i molitve. Napustio je loš život grijeha i živio je radost evanđelja. A tko živi po evanđelju, odaziva se na gozbu Gospodnju i donosi radost svima. Njemački filozof Friedrich Nietzsche upozorava: »Trebali bismo imati radosnija lica da povjerujemo u Boga.« Bog nam daje opravdanje naše nade pozivajući nas na svoju gozbu. A Gospodnja gozba ili »kraljevstvo se Božje ne sastoji u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetom«, piše sv. Pavao Rimljanima.
