Odlomak iz Knjige Postanka donosi poziv koji je Bog uputio Abrahamu koji se tada još zvao Abram. Poziv od njega očekuje pokret: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati.« Abraham se treba otrgnuti od svega onoga što je za čovjeka toga doba značilo sigurnost. Trebao je napustiti poznato i krenuti prema nepoznatom. Za takvo što bilo mu je potrebno pouzdanje u Boga. U tom prvom pozivu još nije sadržano izričito Božje obećanje da će Abrahamu dati zemlju u koju ga šalje. To će biti rečeno nekoliko redaka dalje, kad Abraham već stigne u tu zemlju: »Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju.« Tako je poziv vrlo brzo povezan i s obećanjem.
Nije to jedino obećanje koje je prisutno u odlomku jer odmah Bog dodaje: »Velik ću narod od tebe načiniti.« Abrahamu je obećano potomstvo za koje će kasnije biti rečeno da će biti brojno »poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj«. To potomstvo ujedno znači i blagoslov. Za Židove je kroz cijelo njihovo postojanje brojnost potomstva uvijek označavala i Božji blagoslov. Ipak, u Abrahamovu slučaju taj je blagoslov poseban jer će se u kasnijem promišljanju o tome tekstu vidjeti da je to »potomstvo« zapravo »potomak« u kojem se može prepoznati Mesija, a u kršćanskom čitanju Isus Krist.
Takvo je shvaćanje dodatno naglašeno trećim obećanjem koje je cijelo pretvoreno u blagoslov: »Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Taj blagoslov pojašnjen je nakon što je Abraham prihvatio žrtvovati Izaka te je tako pokazao svoje pouzdanje u Boga. Ondje mu Bog kaže: »Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« Potomstvo, odnosno Potomak, postiže proširenje blagoslova s uskoga kruga Abrahamovih potomaka, to jest s Izraelaca, na sve narode svijeta. Za kršćanina je jasno da se to dogodilo u Isusu Kristu.
Premda to možda nije vidljivo na prvi pogled, i evanđeoski odlomak o Isusovu preobraženju na gori sadrži poziv. Ondje su s Isusom trojica izabranih učenika – Petar, Jakov i Ivan – koji će biti uz njega i u Getsemanskom vrtu. Njima su se ukazali Mojsije i Ilija koji ondje nisu tek starozavjetni likovi, nego predstavnici dvaju velikih odsjeka Svetoga pisma. Za Mojsija su Židovi držali da je napisao Toru – Petoknjižje, a Ilija je ondje kao predstavnik onog dijela Staroga zavjeta koje Židovi nazivaju Proroci, a obuhvaća velik dio naših povijesnih i proročkih knjiga. Na taj je način rečeno da cijelo Pismo svjedoči za Krista. Osim toga, i Mojsije i Ilija bili su na brdu Sinaju i ondje na dva različita načina svjedočili Božjoj objavi. Mojsiju se Bog objavio u snažnom potresu, u oluji, dok je iz brda kao iz vulkana sukljao plamen. Iliji se, pak, objavio u laganu povjetarcu.
Petar, Jakov i Ivan postaju novi svjedoci Božje objave u Isusu Kristu. Pritom oni najprije vide Isusa u božanskom sjaju, a onda čuju i Božji glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Prve riječi podsjećaju na Abrahama i njegova ljubljenoga sina Izaka, i to u onom trenutku kad je Izak trebao biti žrtvovan. U Isusovu sjaju preobraženja već je prisutan navještaj muke. Poziv »Slušajte ga!« podsjeća na jednu od pjesama o Sluzi patniku iz Knjige proroka Izaije. I ove su pjesme već u novozavjetnoj tradiciji prepoznate kao navještaj trpećega Mesije. Kad je učenicima rečeno da Isusa trebaju slušati, možda je to bilo lako razumljivo u trenutku sjaja i slave. Kad su nakon toga podigli oči, dogodilo im se da »ne vidješe nikoga doli Isusa sama«. Čini se kao da je u tom pogledu prisutno razočaranje zbog nestanka prethodnoga prizora.
Poziv iz događaja preobraženja poziv je na slušanje i nasljedovanje upravo takva, običnoga i svakodnevnoga Isusa. To je poziv na slušanje i nasljedovanje Isusa koji hoda ovom zemljom, koji se susreće s ljudima, koji iz ljubavi prihvaća da bude ranjiv, koji podnosi muku i smrt.
U tom se svjetlu razumije i poziv Timoteju iz drugoga čitanja: »Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim.« Život kršćanina jest život za evanđelje. To je život nasljedovanja Isusa, koje pred sve ljude ovoga svijeta donosi ponudu radosne vijesti. Čovjek često sam u sebi ne može naći snage za takav život, osobito za prihvaćanje trpljenja i muke, no tu mu snagu daje Bog koji ga je u takav život i pozvao. Sa svakim pozivom dolazi i snaga i milost za vršenje toga poziva.
Kršćaninov život, koliko god ponekad bio ispunjen bolju, nepravdom i trpljenjem, ne može se odvojiti od »života i neraspadljivosti« koja je u evanđelju naviještena i koja čovjeku daje nadu i motivaciju.
Dobro je uvijek promisliti o svom osobnom pozivu, o tome kojim putom Bog želi upraviti čovjekov život. U tome može pomoći Božja riječ sadržana u Svetom pismu ili u Crkvenom učiteljstvu, razgovor s duhovnikom ili ispovjednikom ili pak s osobom od povjerenja. Božji poziv ponekad može postati zahtjevan i od čovjeka traži da napusti i ono što mu nije lako napustiti ili poduzeti i ono što nije lako poduzeti, ono za što se čini da nadilazi čovjekove snage i mogućnosti. Za to je potrebna Božja snaga koju može prepoznati kroz molitvu, a osobito u sakramentima. Tako će vjernik moći prihvatiti i trpljenje i muku poradi evanđelja.
