Nakon što je u prvom poglavlju opisao »sjene« suvremenoga svijeta, papa Franjo je u enciklici »Fratelli tutti« krenuo na svojevrsni uspon prema »bratstvu i socijalnom prijateljstvu« o kojima govori u naslovu. No prije nego što će »postaviti neke smjernice za djelovanje« kako bi se ostvarila dva ideala, Papa je poželio »posvetiti jedno poglavlje prispodobi koju je Isus ispripovjedio prije dvije tisuće godina«. Riječ je o prispodobi o milosrdnom Samarijancu. »Uistinu, iako se ovo pismo obraća svim ljudima dobre volje, onkraj njihovih religijskih uvjerenja, prispodoba se izražava na takav način da svatko od nas može dopustiti da njome bude oslovljen«, opravdava Sveti Otac činjenicu da jedan tekst iz kršćanske tradicije stavlja na srce svima.
Taj tekst i jest univerzalan budući da govori o Božjem pozivu koji je urezan u srce svakoga čovjeka i svih ljudi, pozivu da se »učini bližnjim« svakomu drugomu čovjeku, posebno onomu koji je u potrebi. Zapanjuje i zadivljuje širina s kojom papa Franjo čita spomenutu prispodobu. Novinski je prilog prekratak da bi se pratili svi koraci Papine misli, no moguće je iznijeti neke snažnije dijelove. Papa je upitao čitatelje enciklike s kojim se likom u prispodobi identificiraju. »To je pitanje grubo, izravno i presudno. Komu si od njih sličan? Moramo priznati kušnju, koja je posvuda oko nas, da nas drugi ne zanimaju, posebno najslabiji. Recimo to, izrasli smo u mnogim aspektima, ali smo nepismeni u praćenju, skrbi i podržavanju najkrhkijih i slabih u našim razvijenim društvima. Navikli smo se skretati pogled, prolaziti, ignorirati situacije dok nas se izravno ne tiču«, piše Papa.
Sljedeći redci sadrže, u malom, program cijele enciklike: »Taj nas tekst poziva da obnovimo svoj poziv da budemo građani naše zemlje i čitavoga svijeta, graditelji nove društvene povezanosti. Taj je poziv vazda nov, iako je zapisan kao temeljni zakon našega bića: da se društvo zaputi prema postizanju općega dobra te, polazeći od toga cilja, uvijek nanovo obnavlja svoj politički i socijalni poredak, svoje tkivo odnosa, svoj ljudski projekt. Svojim je gestama dobri Samarijanac pokazao da je život svakoga od nas povezan sa životom drugih: život nije vrijeme koje prolazi, nego vrijeme susreta.«
O kakvu je temeljnom pozivu riječ, kao i o tome da u odnosu na njega nije moguće ostati »nesvrstan«, Papa piše: »Ta je prispodoba ikona koja prosvjetljuje, koja je kadra pokazati temeljnu opciju koju imamo potrebu ostvariti kako bismo obnovili ovaj svijet koji nas muči. Pred tolikom boli, pred mnogim ranama, jedini je izlaz biti kao dobri Samarijanac. Svaki drugi odabir vuče ili na stranu razbojnika ili na stranu onih koji prolaze ne imajući sućuti za bol ranjena čovjeka uz cestu. (…) Pripovijest, kažimo to jasno, ne dopušta naučavanje apstraktnih ideala niti se ograničava na funkcionalnost etičko-društvenoga morala. Ona nas upućuje na bitno obilježje ljudskoga bića, koje se toliko puta zaboravlja: stvoreni smo za puninu koja se doseže samo u ljubavi. Živjeti ravnodušno na bol nije mogući odabir: ne možemo pustiti da netko ostane ‘na rubovima života’. To nam se mora zgaditi, do te mjere da napustismo svoju vedrinu te se uzrujamo zbog ljudske patnje. To je dostojanstvo. (…) Jednom kad se zaputimo, naletjet ćemo, neizbježno, na ranjena čovjeka. (…) Uključivanje ili isključivanje onoga tko pati kraj puta određuje sve gospodarske, političke, društvene i religijske programe. Svakoga se dana nalazimo pred opredjeljenjem da budemo dobri samaritanci ili ravnodušni putnici koji prolaze na distanci.«
Upada u oči osvrt na »sadašnji izazov, kojega se ne moramo plašiti«. »U trenutcima krize odabir sve više pritišće: možemo reći da, u ovom času, tko god nije razbojnik i tko god ne prolazi na distanci, ili je ranjen ili na leđima nosi nekoga tko je ranjen.« Jednako tako upada u oči nešto što je konstanta enciklike, naime Papino uvjerenje da je promjena nabolje moguća i da može početi od malih koraka, odozdol. »Svaki nam se dan nudi nova prigoda, nova etapa. Ne smijemo sve čekati od onih koji nama upravljaju, to bi bilo infantilno. Uživamo prostor suodgovornosti koji je kadar pokrenuti i roditi nove procese i preobrazbe«, piše Papa.
Činjenica da su u prispodobi svećenik i levit opisani kao oni koji su prošli pokraj nesretnika na distanci, a »nepravovjerni« mu je Samarijanac pritekao upomoć, dala je Papi povod za kritiku određenoga koncepta religioznosti. »Čovjek vjere može ne biti u svemu vjeran onomu što vjera zahtijeva, a ipak se može osjećati bliskim Bogu i smatrati se dostojnijim od drugih. Ima pak načina življenja vjere koji promiču otvaranje srca braći, a to će otvaranje biti jamstvo autentične otvorenosti Bogu. (…) Paradoksalno je da, ponekad, oni koji kažu da ne vjeruju mogu živjeti volju Božju bolje od vjernika«, piše Papa. Na drugom mjestu kaže: »Stoga je taj milosrdni susret Samarijanca i Židova moćna provokacija koja osporava svaku ideološku manipulaciju, kako bismo proširili svoj krug dajući svojoj sposobnosti za ljubav univerzalnu dimenziju koja je kadra prevladati sve predrasude, sve povijesne ili kulturne barijere, sve sitne interese.«
A drugo poglavlje završava riječima: »Ponekad me žalosti činjenica da je Crkvi, premda su joj dane takve motivacije, trebalo toliko vremena da snažno osudi ropstvo i različite oblike nasilja. Danas, s razvojem duhovnosti i teologije, nemamo opravdanja. Ipak, još ima onih koji smatraju da osjećaju kako ih njihova vjera ohrabruje, ili barem ovlašćuje, zastupati različite oblike zatvorenoga i nasilnoga nacionalizma, ksenofobnih stajališta, prijezir, pa čak i zlostavljanja onih koji su različiti. Vjera, s humanizmom koji ona nadahnjuje, mora na životu držati kritički osjećaj prema takvim nagnućima te pomoći da se brzo reagira kad se oni počinju javljati«, rekao je Papa, istaknuvši važnost kateheze i propovijedanja, koji moraju »izravnije i jasnije uključivati socijalnu dimenziju života i bratsku dimenziju duhovnosti«.
U trećem poglavlju, koje nosi naslov »Misliti i stvarati otvoreni svijet«, Sveti Otac kreće od antropoloških temelja: od ljudskoga bića, osobe, koja se »ne ostvaruje, ne razvija i ne može pronaći vlastitu puninu osim po iskrenom daru sebe«, tj. po otvorenosti drugomu. U tom kontekstu Papa govori o »jedinstvenoj vrjednoti ljubavi«. No ta se ljubav ne zaustavlja na uskom krugu obitelji, prijatelja, »partnera«, nacije, nego se širi. To je kontekst u kojem Sveti Otac, rabeći posve novu sintagmu, govori o »socijalnom prijateljstvu«. »Ljubav koja se širi onkraj granica«, piše Papa, »ima za temelj ono što u svakoj zemlji nazivamo ‘socijalnim prijateljstvom’. Kad je istinsko, to socijalno prijateljstvo unutar društva jest uvjet za mogućnost istinske univerzalne otvorenosti. Nije riječ o lažnom univerzalizmu koji ima potrebu neprestano putovati jer ne podnosi i ne ljubi vlastiti narod. Tko s prijezirom gleda na svoj narod, uspostavlja u vlastitom društvu kategorije prve i druge klase, osoba s više ili manje dostojanstva i prava. Na taj način niječe da ima prostora za sve. Ne predlažem ni autoritarni i apstraktni univerzalizam…«
Kritizirajući individualistička i svaka druga parcijalna poimanja slobode, jednakosti i bratstva, Papa se snažno zauzima da se u središte sasvim konkretno stavi ljudska osoba, iz čijega dostojanstva proizlaze ljudska prava. Zanimljivo je da u taj kontekst stavlja i promicanje moralnoga dobra, koji opisuje kao »navezanost na dobro, traženje dobra« te kao »dobrohotnost, tj. stajalište da se drugomu želi dobro«.
U tom kontekstu vrijedi zapaziti citat: »Na tom tragu, ponovno s bolju ističem da smo predugo bili u moralnoj dekadenciji, igrajući se etikom, dobrotom, vjerom, poštenjem te je došao trenutak da se prepozna kako nam je ta vesela površnost donijela malo dobra. Takva destrukcija svakoga temelja društvenoga života naposljetku nas stavlja jedne protiv drugih kako bismo zaštitili vlastite interese. Okrenimo se promicanju dobra, za nas same i za čovječanstvo, te ćemo tako zajedno hoditi prema istinskomu i integralnomu rastu. Svako društvo ima potrebu za prenošenjem vrjednota, jer ako se to ne događa, prenose se sebičnost, nasilje, korupcija u svojim različitim oblicima, ravnodušnost te, naposljetku, život zatvoren svakoj transcendenciji i ukopan u individualne interese.«
Treće poglavlje papa Franjo završava riječima koje opet otkrivaju nakanu cijeloga dokumenta. Jednako tako, Papa i tu daje do znanja da vjeruje u ostvarivost sna koji izlaže u enciklici »Fratelli tutti«. »Bez sumnje, riječ je o drugačijoj logici. Bez truda ulaska u tu logiku moje će riječi zvučati kao fantazije. No ako se prihvati veliko načelo o pravima koja proizlaze iz činjenice da (čovjek) posjeduje neotuđivo ljudsko dostojanstvo, moguće je prihvatiti izazov da se sanja i promišlja o drugačijem čovječanstvu. Moguće je željeti planet koji će osigurati zemlju, dom i posao svima. To je pravi put mira, a ne bezumna i kratkovidna strategija sijanja straha i nepovjerenja u odnosu na izvanjske prijetnje. Jer stvarni trajni mir moguć je samo »polazeći od globalne etike solidarnosti i suradnje u službi budućnosti oblikovane međuovisnošću i suodgovornošću u čitavoj ljudskoj obitelji«, zaključio je Sveti Otac.
Nastavlja se
