Gledajući ovih dana ljude kako izlaze iz trgovina natovareni rolama zahodskoga papira, nameće se pitanje gdje su im nestale zalihe što su ih nagomilali zimus, zar su već sve potrošili. Ili pretpostavljaju da će ovaj takozvani drugi val korone potrajati još godinama pa se valja opskrbiti onim što im je najvažnije za preživljavanje.
Počeo je i taj zlosretni, dugo najavljivani drugi val pandemije. Iako nije baš jasno zašto se smatra da je baš sad počeo, i da je drugi, jer krivulje od veljače naovamo pokazuju nekoliko valova. Bilo kako bilo, ovaj je najveći, golem je i mnogima zastrašujući. Treba donijeti mjere, kažu političari, mediji i stručnjaci. Ali kakve? Kad se nešto dogodi, posebice ako je nepredviđeno, jedna od prvih reakcija u javnosti jest da treba donijeti mjere. To znači da oni koji su nadležni, koji imaju vlast, trebaju nešto poduzeti, nešto odrediti, narediti, postaviti pravila, koja će izazvati žestoku raspravu između pobornika i protivnika. Od početka pandemije uglavnom se govorilo o tome da s ciljem njezina obuzdavanja treba obustaviti gotovo sve, a istodobno omogućiti da sve dalje teče. Rasprava o pandemiji odraz je nje same: malo se zna, a valja zadržati kontrolu. Pa se poseže za rješenjima koja nisu uvijek potpuno objašnjiva, ali nešto se mora poduzeti.
Političke odluke općenito svojevrsna su igra s osjećajima građana, s njihovim željama, nadama, očekivanjima, strahovima. Politika nastoji reagirati na njih, kanalizirati ih i iskoristiti za koncepte i interese najutjecajnijih dijelova društva. Politika često i sama izaziva te osjećaje, pokušavajući preko njih ostvariti svoje zacrtane ciljeve. Gomilanje zaliha zahodskoga papira zasigurno nije obuhvaćeno političkim konceptima, ono ne spada u političke ciljeve, ali osjećaji koji su podloga za takvo ponašanje realna su pokretačka snaga političkih odluka.
Dvadeseto stoljeće, gledano iz perspektive političkih doktrina, bilo je doba sigurnosti. Paradoksalno, to su razdoblje pratile velike nesigurnosti. Dva svjetska rata, trka u naoružavanju, stvaranje najopasnijih oružja, političke napetosti. No politički koncepti što su se javljali u tom razdoblju uglavnom su imali težnju prema sigurnosti, ma koliko manjkava i ponekad nakazna ona bila. Totalitarni režimi, fašizam i komunizam, svaki na svoj način, kao glavne ciljeve imali su socijalnu sigurnost i blagostanje svojih podanika. Jasno, samo onih koji su bili poslušni. Liga naroda, preteča Ujedinjenih naroda, nastala je iz želje da se dijalogom i suradnjom među državama spriječe ratovi i podigne razina sigurnosti u svijetu. Blokovska podjela svijeta nakon Drugoga svjetskoga rata kao temeljni cilj imala je sigurnost; dvije polovice svijeta gledale su jedna drugu preko nišana, jamčeći tako sigurnost svaka sebi. Utrka u naoružavanju, nastala iz te podjele, opravdavala se ugrozom, odnosno potrebom za sigurnošću. Kasnije političke inicijative, poput mirovnih pokreta, pokušaja međunarodnoga dijaloga, preko Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji koja je institucionalizirana u Organizaciju europske sigurnosti i suradnje (OESS), sve do razgovora o razoružanju i jačanja međunarodnoga dijaloga na brojnim razinama, sve je to bilo rezultat želje za sigurnošću.
Kasnije, u 21. stoljeću, došlo je doba nesigurnosti. Doduše, zasad nema svjetskih ratova, totalitarni režimi rubna su pojava svjetske politike, ali ako zanemarimo kronična krizna žarišta i pogledamo zapad kao pokazatelja svjetskih trendova, težnju za sigurnošću zamijenila je težnja za učinkovitošću. Politički koncepti gurnuti su u drugi plan, a u prvom su planu gospodarski ciljevi.
Gospodarstvu je potrebna politička sigurnost, ali gospodarska sigurnost ne postoji, gospodarski subjekti žive od gospodarske neizvjesnosti. Zapadni svijet omogućio je svojim građanima političku sigurnost, zaštitu od progona, ubojstava i zlostavljanja, ali ih je stavio na tržište na kojem je borba za dobra radna mjesta sve bespoštednija, a egzistencijalna sigurnost ovisna o sve više čimbenika.
Ukratko, pojam sigurnosti u posljednjih pedesetak godina promijenio je smisao. Dok se ranije često spominjala u političkom smislu, danas je ona postala dio svakodnevnoga života. Sigurnosni pojasevi, zaštitne cipele, zaštitni ormarići, sigurnosne brave, zaštitari i povjerenici za sigurnost postali su pojmovi bez kojih suvremeni čovjek ne može ni zamisliti svoju svakodnevicu. Da se i ne govori o osiguravajućim društvima, koja su među najuspješnijim gospodarskim subjektima iako ništa ne proizvode, nego ubiru dobit na temelju straha i nesigurnosti.
Pojam sigurnosti uglavnom se i rabi u kontekstu nesigurnosti, straha od nesreće, materijalnoga gubitka, gubitka posla, sve do straha od krivice za neku nezgodu ili nesreću. Sigurnost, ili nesigurnost, kako bilo, danas je najunosniji posao.
Leksikoni opisuju sigurnost kao stanje bez nepotrebnih rizika ili opasnosti za pojedince, zajednice i druga živa bića te za stvari i sustave. Nadalje, sigurnost se opisuje kao objektivni izostanak ugroze i kao subjektivni izostanak straha. Čovječanstvo je u posljednjih pedesetak godina toliko usavršilo brigu za sigurnost da je ona postala neizbježan dio svake ljudske aktivnosti, s naglaskom na tehničku sigurnost i s njom povezane norme i propise.
U pozadini svega toga stoji strah, jedan od temeljnih osjećaja. On je reakcija na situacije koje mogu izazvati ugrozu. Teoretičari društva i politike pojmu straha pripisuju velik socijalni utjecaj, bilo da je riječ o strahu od poniženja, socijalnoga distanciranja ili gubitka ugleda. Brojni suvremeni sociolozi čak smatraju da su zapadna društva sve više obuzeta strahom. Riječ je o čitavom spektru strahova. Kao prvo, raste broj potencijalnih ugroza, od tehničkih rizika kao što su nuklearna opasnost, industrijske katastrofe i onečišćenje okoliša preko terorizma do pandemija.
Nadalje, svakodnevica postaje sve složenija i od pojedinca zahtijeva sve više kompetencija, socijalnih i tehničkih, kako bi uspio voditi normalan život. Mnogi se pojedinci ne snalaze s tim izazovima i gube orijentaciju u mnoštvu različitih norma, što dovodi do straha od suočavanja sa svakodnevicom. Na kraju postojeći strahovi projiciraju se na čitave društvene skupine. Osim toga, strahovi uzrokuju ili pospješuju tjelesne tegobe i bolesti. Sve u svemu, u skladu s tim teorijama, zapadno društvo postalo je društvo straha.
Jedan od važnih uzroka straha jest neizvjesnost, manjak znanja o tome što će se dogoditi u budućnosti.
Mnogima će pri spominjanju neizvjesnosti pasti na pamet osobna, intimna dimenzija toga fenomena. Egzistencijalni strah nastaje zbog neizvjesnosti, nedostatka spoznaje o tome što će se dogoditi sutra, kako osigurati obiteljsku blagajnu, kako očuvati posao, zdravlje i obitelj.
Zanimljivo je međutim da se u znanstvenoj literaturi javlja sve više radova koji se ne bave psihološkom dimenzijom neizvjesnosti, nego neizvjesnošću u gospodarskom smislu. Kao i u psihološkom kontekstu, i tu se neizvjesnost povezuje s nesigurnošću i rizikom. Američki ekonomist Frank Knight još je prije stotinu godina zastupao tezu da poduzeće ispunjava svoju gospodarsku funkciju time što preuzima rizik neizvjesnih odluka. Danas, sto godina kasnije, čini se kao da je neizvjesnost postala glavna pokretačka snaga svijeta. Politika je organizaciju društva prepustila gospodarstvu, a u njemu najbolje prolaze oni koju su spremni preuzeti rizik. Pojedinac je u toj igri izložen izazovu prilagodbe, a sve je manje mjesta za njegove vlastite interese i želje te za njegovu osobnu predodžbu o lijepu životu.
Svjetski poremećaji poput sadašnjega izazova pandemije unose zbrku u taj red stvari, ali nema naznaka da bi pojedinac iz toga mogao izvući neku korist. Kako god bilo, sad se traži odgovor politike, države, koja mora donijeti mjere. Donošenje mjera doista je jedna od temeljnih funkcija politike. Ali kakve mjere donijeti? I na temelju čega, čime se one legitimiraju? Strahom?
Pandemija je svakako politički izazov. I to ne samo u smislu jednokratnoga donošenja mjera, nego kao poticaj za preispitivanje funkcije političkoga sustava uopće. Već su se proteklih mjeseci javili kritičari koji zamjeraju državi da je svoju ulogu prepustila kriznim stožerima. Današnje su zapadne države demokracije. To podrazumijeva vladavinu naroda, a u skladu s poimanjem zapadne demokracije država je složeni mehanizam u kojem je narod, građani, temeljni čimbenik i vrhovni vladar. Istodobno, s ciljem učinkovitosti sustava, volja naroda ostvaruje se posredno, preko izabranih zastupnika koji ovlašćuju vladu da vodi državne poslove. Uz to, volja naroda nije statična, ona se mijenja i oblikuje u prostoru javne komunikacije u kojem opet različiti čimbenici nastoje ostvariti svoj utjecaj.
Demokracija je danas najpoznatiji i najčešći oblik vladavine. Međutim, popis oblika vladavine u skladu s tim tko na nju vrši odlučujući utjecaj dugačak je. Od onih najpoznatijih, kao što su apsolutizam, apsolutna moć jednoga vladara, preko aristokracije, vladavine plemstva, zatim birokracije, vladavine činovnika, pa sve do oligarhije, tehnokracije i teokracije. Teorija poznaje i stratokraciju, vladavinu vojske, kleptokraciju ili gerontokraciju. Mnogi politički sustavi imaju ili su imali u sebi elemente različitih oblika vladavine. Ali danas, nakon izbijanja pandemije, mnogi su moćnici pokleknuli pod novom silom koja ne objašnjava ništa, ne nudi ništa niti se poziva na legitimnost. Ta se sila zove strah. Ili neizvjesnost. Državnici redom priznaju da su nemoćni pred tim novim izazovom. Prepuštaju odluke kriznim stožerima, stručnjacima koji su donekle upućeni u ono što pandemija donosi.
Pandemija je, kao što joj i ime govori, svjetska, globalna pojava. Njezino širenje pospješila je činjenica da je današnji svijet mobilan, da se mnoštvo ljudi neprestano nalazi u pokretu po cijelom svijetu. Zanimljivo, površnim uvidom u pokazatelje dolazi se do zaključka da je ova današnja pandemija najmanje smrtonosna od svih dosadašnjih svjetskih pošasti, ali je izazvala neviđene poremećaje u gospodarstvu, u javnom životu, ali i u životima pojedinaca. Uostalom, tek će se vidjeti na koliko će ljudskih sudbina utjecati ova zaraza, i to čak onih koji s virusom nisu imali nikakva dodira. U tome je najveća opasnost korone, u tome da donosi teške poremećaje u društvo, pa time i u živote pojedinaca. A to je pak omogućila globalizacija, povezivanje svijeta u sustav uzajamno isprepletenih odnosa, poslova i utjecaja.
Je li stoga danas doista moguće bez ikakvih ograda govoriti o prednostima globalizacije? Je li ona doista, kako tvrde njezini zagovornici, idealno rješenje za svijet? Doduše, pandemija se mogla raširiti i bez globalizacije, ali gospodarska povezanost svijeta čini ga teško ranjivim čak i u slučaju bolesti koja ne ubija mnoge.
Strah, neizvjesnost, ovisnost o nepreglednu mnoštvu čimbenika čini ovu bolest tako opasnom.
Stoga će politika sada morati potražiti dugoročne odgovore. Kad krizni stožeri napuste pozornicu, kad se život vrati u parlamente i javne prostore, morat će se razgovarati o tome što kad se nešto slično opet pojavi. Što učiniti da bezbroj ljudi ne zapadne opet u egzistencijalnu krizu zbog virusa s kojim možda nisu ni došli u dodir. Kako se boriti protiv društva straha? Je li moguće izgrađivati uspješno društvo, društvo blagostanja, u kojem će ljudi biti doista slobodni, ne samo u smislu slobode od progona i tjelesne ugroze, nego i u smislu slobode od straha, od neizvjesnosti. Jer sloboda nije sloboda ako se živi u strahu. Bez obzira na to izaziva li strah nekakav nasilnik ili virus koji ne bira koga će napasti.
