Dok sve više europskih zemalja kao rješenje za rast zaraženih koronavirusom uvodi policijske sate i različita druga ograničenja kretanja, postaje sve jasnije da područja djelatnosti koja donose zabavu i razbibrigu ipak nisu trivijalan i beznačajan dio ljudske svakodnevice. Kino i koncertne dvorane, kazališta i muzeji zatvoreni su ili bitno ograničeni mogućim brojem posjetitelja. »Novo normalno« teško je pogodilo i svijet športa. Ako se natjecanja uopće i održavaju, natjecatelji su često prisiljeni trenirati u izolaciji od vanjskoga svijeta i nastupati pred praznim tribinama. Ono što je u »starom normalnom« bila u pravilu kazna za navijačke nerede ili druge neprimjerenosti sada je sastavni dio športske svakodnevice. O fenomenu odsutnosti publike, koji vjerojatno nikad nije zabilježen u dugoj povijesti športa, kao i o mnogim opasnostima koje slijede iz zanemarivanja uloge športa za fizičko i mentalno zdravlje ljudi, spremno se odazvao govoriti dr. Dragan Glavaš, poslijedoktorand s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, koji na Odjelu za psihologiju predaje statističke predmete i psihologiju športa. Doktorirao je prije dvije godine u području kognitivne psihologije i psihologije nogometa.
»Poznato je da športaši gotovo neizostavno zahvale navijačima i publici nakon svoga nastupa, naglašavajući važnost njihove potpore, što ne iznenađuje znamo li za pozitivne učinke koji stižu iz gledališta. Takva potpora svakako je dodatan motiv športašima u njihovoj izvedbi i putu k cilju. Sjetimo se samo izjave naših nogometnih reprezentativaca i stručnoga stožera nakon prijateljske utakmice s izabranicima Švicarske, kada su ‘Vatreni’ imali brojnu i divnu potporu. Nesumnjivo je da su iz nje crpili ne samo motiv, nego i vjeru u svoje vještine i sposobnosti. Pomogla im je optimizirati emocije, usredotočiti se na taktičke zadaće i prilagodbu igre situaciji na terenu. Kada to oduzmemo, ne iznenađuje zašto je odsutnost gledatelja oblik kazne. No natjecateljstvo i izvedba ne moraju nužno patiti s izostankom gledatelja, premda osjećaji i emocije koje idu uz atmosferu publike zasigurno pružaju nezamjenjiv doživljaj i veliku potporu«, kaže dr. Glavaš.
Glede složenoga pitanja štetnih posljedica praznih tribina na publiku, u kojoj ima mnogih kojima je upravo odlazak na utakmicu jedini ispušni ventil od svakodnevnoga stresa, dr. Glavaš skreće pozornost i na opasnost od ugroze međuljudskih odnosa, ali i na promjene nekih ustaljenih obiteljskih rutina.
»Osobno mi se prije svega javi tuga kada otac ne može ostvariti svoj vikend-ritual i sa svojim sinom ili kćerju podržati omiljeni klub, kada brat ne može ponosno s tribina navijati za svoga starijega brata koji igra sljedeću nedjelju«, kaže športski psiholog s HKS-a, nudeći odmah i alternativu: »Prilike su to kojima se svi trebamo nastojati što bolje prilagoditi. Zamijeniti gledališta odlaskom u šetnju, u prirodu, različitim aktivnostima s onima najbližima i najmilijima. Nekako vjerujem u nas, osobito u generacije naših roditelja koji su hrabro i ponosno svladali i teže izazove. Pokazali smo da smo jako snažni kada najviše treba i mislim da možemo strpljivo i ustrajno svladati i prebroditi sve nedaće. Pritom svi možemo puno toga učiniti. Pokretati i osmišljavati različite aktivnosti koje će kompenzirati okupljanja na terenima, vježbati, dijeliti aktivnosti s drugima, podučavati ih, svjedočiti kako i u ovim izazovnim vremenima možemo rasti, razvijati i osnaživati se.«
Druga je opasnost pak zapostavljanje športa kao lijeka za mnoga druga »pandemijska« oboljenja suvremenoga čovjeka, među kojima su na prvom mjestu kardiovaskularne bolesti, ali i različiti psihički poremećaji, poput depresije, koje ozračje pandemije koronavirusa može dodatno raspiriti. »Šport je izniman i nezamjenjiv lijek za naše zdravlje. Pritom ne mislim nužno na intenzivno i dugotrajno tjelesno vježbanje jer nam je znanost pokazala, a to može veseliti, da samo mala količina tjelesne aktivnosti ima veoma pozitivan učinak na naše tjelesno zdravlje, na kardiovaskularni sustav, mišićne funkcije, gubitak masnoga tkiva i inzulinsku osjetljivost.« Podsjetio je i na popularnu uzrečicu iz engleskoga govornoga područja: »Sjedenje je novo pušenje«, koja je proizišla upravo iz potrebe za povećanom borbom protiv kardiovaskularnih bolesti.
»Tjelesna aktivnost svakako je ključno oružje u borbi s negativnim učincima sve zastupljenijega sjedilačkoga života. Valja spomenuti i pozitivne učinke tjelesne vježbe na mentalno zdravlje. Tjelesno zdravlje dokazan je antidepresiv. Često čujemo od prijatelja ili poznanika da se osjećaju izvrsno nakon trčanja, partije tenisa, nogometa, košarke ili teretane. Zaista, tjelesno vježbanje zaslužno je za podizanje razine i balansiranje neurotransmitera kojima dugujemo naš osjećaj zadovoljstva, sreće, mirnoće, usredotočenosti«, objašnjava dr. Glavaš. Na pozitivne učinke športa u borbi sa psihičkim tegobama godinama upućuju i vodeći inozemni znanstvenici, među kojima je sugovornik istaknuo harvardskoga profesora dr. Johna Rateya koji je jednom prilikom odlazak na trčanje usporedio s »posezanjem za malo ‘Prozaca’«, poznatoga američkoga antidepresiva.
Empirijski su potkrijepljeni i pozitivni učinci športa u području obrazovanja. »Istraživanja su pokazala poboljšano kognitivno funkcioniranje nakon tjelesnoga vježbanja. Ono pridonosi boljemu razumijevanju, uspješnijemu pamćenju, čvršćemu fokusu, povećanoj kreativnosti kako u djece i adolescenata tako i u odraslih. Zanimljivo je da su zbog toga neke škole u SAD-u sate tjelesne i zdravstvene kulture u nastavnom rasporedu premjestile prije zahtjevnijih predmeta«, tumači dr. Glavaš.
Pitanje obrazovanja uz sebe neizbježno veže i pitanje odgoja mladih, gdje šport također ima potencijala pridonijeti općemu boljitku. »Smatram da je veoma važno da tjelesna aktivnost postane dijelom sustava navika, kako to volim zvati, a time i dijelom našega identiteta. Takvim težnjama i osobno i na društvenoj razini odvojili bismo i djecu, ali i odrasle od pretjeranoga bivanja pred različitim ekranima. Pribrojimo li tomu stalno usavršavanje, podizanje vlastitih granica i socijalnu dimenziju, uvjeren sam da športske i tjelesne aktivnosti pridonose izgradnji i osnaživanju karaktera, strpljenja, ustrajnosti, odgodi zadovoljstva te razumijevanju i osjećanju drugih i njihovih potreba.«
