Dvjesto i pedeseta godišnjica rođenja Ludwiga van Beethovena, njemačkoga skladatelja koji je nesumnjivo jedna od povijesnih osoba čije značenje daleko nadilazi okvire jedne nacije i jedne umjetnosti, neki bi rekli i ovoga svijeta uopće, trebala je proći u znaku velikih glazbenih svečanosti koje su planirali valjda svi u svijetu glazbe, od solista, dirigenata i koncertnih kuća do opernih kuća (iako je napisao samo jednu operu). Korona je sve to poremetila, tako da su se svi morali pomiriti s tim da će se njegova grandiozna djela (to su svakako njegove simfonije) ipak čuti daleko manje nego što je planirano, ali su zato u prvi plan došle njegove klavirske sonate, kvarteti, violinske sonate, sonate za čelo itd. U tim je djelima Beethoven čak i bolje mogao pokazati svoj intimni mikrokozmos iz kojega se također čitaju geste, imaginarij i arhitektura kojom se koristio u svojim simfonijama, ali na manjem prostoru za manju publiku, za manje glazbenika. Kao da je s obzirom na ovo vrijeme zapravo upravo tako to trebalo i biti.
Sadašnje je vrijeme naime opsjednuto megalomanijom pa iako su koncerti nekako čudni, s malo ljudi u publici, možda su dobra slika nužnoga okretanja prema intimnomu, poniranju u sebe, daleko od buke medija i politike. Pogotovo zato što ni Beethoven kao fenomen nije izdržao »politički test«, što je bilo vidljivo već od otvaranja njegove godišnjice i svojevrsne isprike njemačkoga predsjednika Franka Waltera Steinmayera koji je upozorio da je »velika umjetnost potrebna, ali da može biti i zlouporabljena«, aludirajući na fascinaciju Hitlerova režima Beethovenovim germanizmom, i da »moramo ostati oprezni prema prevelikomu nereflektirajućemu patosu«.
Zašto Beethovena uopće dovoditi u vezu s jednim zloćudnim režimom? Samo zato što je Hitler u njegovoj glazbi vidio dobar alat za pokazivanje tobožnje veličine germanskoga duha? Ali nije Steinmayerovo dovlačenje Beethovena u vezu s političkim nešto novo, dapače, ono se uklapa u glavnu struju. Nedavni članak u internetskom magazinu »Vox« tako je podigao puno prašine jer su autori ustvrdili sljedeće: Beethovenova peta simfonija nije ništa drugo doli simbol elitizma i isključivosti. Naime, kako je Beethoven po njima jedan od glavnih skladatelja zaslužnih za uspostavljanje etikete u koncertnim prostorima, tj. načina ponašanja gdje se ne plješće između stavaka, ne urla se od početka: »maestro«, uspostavljen je određeni ritual odlaska na koncert, pojavilo se nešto što se nazivalo »pristojnim društvom i pristojnim ponašanjem«. To je, smatraju autori, simbol isključivanja drugih i drugačijih. I onda poentiraju: »To je bilo ponajprije popularno kod bogatih bijelih muškaraca na pozicijama moći, iz čega se da zaključiti da žene, LGBTQ+ osobe i osobe druge boje kože isto može podsjećati kako je klasična glazba ništa drugo doli izvor klasne i rasne isključivosti. Klasika je prikriveni klasizam.«
Takvih gluposti moguće je čitati koliko se god ima volje istraživati. I to ne od nekih nedoučenih neznalica, nego i od sveučilišnih profesora, znanstvenika, muzikologa, ozbiljnih istraživača. Tako je posebno zabavno tumačenje prof. Phillipa Ewella sa Sveučilišta u New Yorku. On kaže da pojam master – majstor, i njegovi derivati, masterwork – remek-djelo, masterful – majstorski, nose rasističke (master/slave – gospodar/rob) i seksističke (master/mistress – gospodar/ljubavnica) konotacije. Beethoven po njemu nije ništa vrjedniji i bolji kompozitor od bilo kojega drugoga kompozitora na svijetu jer da bi se mogla procjenjivati vrijednost njegovih djela, potrebno je poznavanje svakoga glazbenoga djela napisanoga u posljednjih 200 godina. Beethoven, smatra Ewell, zauzima određeno mjesto samo zato što je poduprt svojom muškošću i svojom bijelošću i činjenica je da je njegovu vrijednost propagiralo i propagira već 200 godina upravo bjelaštvo i muškostvo, dakle rasni okvir koji nameću bijeli muškarci. Nastavlja o tome kako su svi pojmovi od autentičnosti, kanona, zapadnosti, civiliziranosti, tradicije, europskoga… povezani s inherentno rasističkim karakterom čitave eurocentrične, tj. zapadne civilizacije jer se radi o nametnutom diskursu kroz koji se čita čitava povijest i društvo. Da se ne govori o tome kako je odnos master/mistress zapravo na prikriveni način opravdavao ni manje ni više nego zlostavljanje i silovanja mnogih žena u povijesti. Tako je eto i Beethoven, ni kriv ni dužan, simbolično proglašen em nacistom, pa rasistom, pa šovinistom, a i potencijalnim silovateljem.
Beethoven je bio čovjek koji je pisao nevjerojatno dobru glazbu. O njemu su napisani tomovi i tomovi literature kojima se pokušalo proniknuti u tajnu genija. Tajnu nisu otkrili. Beethoven nije ostavio previše pisanih tragova o svojim političkim i svjetonazorskim pitanjima i sklonostima iako su mnogi pokušali uokviriti Beethovena u svoj ideološki okvir. U nekim njegovim pismima ima nešto tragova sklonosti k republikanizmu u političkom smislu. Svoju treću simfoniju posvetio je Napoleonu, no nakon Napoleonova proglašavanja carem posvetu je povukao, a simfonija se zbog svoga herojskoga karaktera naziva Eroicom. Oni koji na silu pokušavaju na osnovi te posvete ugurati Beethovena u lijevi politički pol jer je kao bio sklon ideologiji koju utjelovljuje Egalite, liberte, fraternite, imaju poteškoća objasniti zašto je onda Beethoven napisao Wellingtonovu pobjedu, simfonijsko djelo posvećeno pobjedi nad Napoleonom, tumačeći to strahom i političkim pritiskom koji je Beethoven osjećao zbog francuskoga rata s Austrijom. O tome nema nikakvoga dokaza, dapače, velik dio »slavnih« Beethovenovih navodnih izjava poput one da je puno prinčeva, a Beethoven samo jedan, ili priče kako se s Goetheom u šetnji vrtom nije htio ukloniti s puta nekomu plemstvu koje je prolazilo pokraj njih jer je smatrao da oni to ne zaslužuju ili izjava o odnosu prema glazbi i božanstvu, diskreditirane su kao nevjerodostojne jer su dolazile često iz nepouzdanih izvora. Isto je i s izjavom o Napoleonu koju je prenio njegov biograf i osobni tajnik Schindler i navodnim trganjem prve stranice Eroice i promjene posvete, pa čak i s navodnim Beethovenovim riječima da su prve note pete simfonije simbol kucanja sudbine na vrata. Sve je to na kraju ipak rekla-kazala.
Sigurno je da je u dvadesetima došao u Beč, učio od Haydna iako je htio učiti od Mozarta, ali je on u međuvremenu umro, da se već u dvadesetima počeo mučiti sa zdravljem i da je u četrdesetima već bio gotovo potpuno gluh, da je bio vrlo nestalan i »špicast« karakter, da je svoje mjesto prebivališta promijenio više od 30 puta, da je često bio neugodan prema svojim suradnicima, prijateljima i kolegama kompozitorima, da je imao vrlo visoko mišljenje o umjetnosti kao takvoj, a o glazbi osobito, da je bio jako samokritičan, da je često padao u periode očaja i depresije, imao problema s alkoholom u kasnijoj fazi života… Beethoven je imao težak i buran život, borio se sa svojim demonima poput svih ljudi, bio je veoma osjetljiv karakter, grub i nježan u isto vrijeme, no da je baš bio političan, o tome nema baš puno realnih dokaza. Svejedno, sa svih ga se strana pokušava ispolitizirati.
Ako je stajalište po kojem je europska i zapadna kultura zapravo kultura »nekrofiličara koji su zarobljeni u diskursu nametnutom od mrtvih bijelih muškaraca« (to je još jedna vrlo česta i apsolutno genijalna kritika na klasičnu glazbu, posebno fenomen Bach – Mozart – Beethoven, i to od samih muzikologa tzv. kritičkih teoretičara), takvo društvo teško da ima ikakvu budućnost.
U SAD-u se trenutačno širi takozvana ideologija budnosti, WOKE, a njezini se krakovi šire i po Europi. To je ideologija tobožnje nagle svjesnosti, budnosti i prosvjetljenja u kojem se čitava povijest Zapada, čitava njezina kultura, umjetnost i postignuća gledaju isključivo kroz naočale krivih stvari koje je Zapad napravio, rasizam, ratovi, kolonijalizam, kapitalizam. Zapadna je povijest, smatraju, eurocentrična i treba je razmontirati. Smiješno je čitati te iste kako Beethovena politiziraju kao ipak jednoga od svojih jer je navodno bio revolucionaran zbog simpatije prema Napoleonu i Francuskoj revoluciji, kao što je smiješno čitati i one s konzervativnoga spektra koji pišu da je baš Beethoven jedan od onih koji su započeli proces individualizacije, desakralizacije umjetnosti, put prema romantizmu i avangardi te njezino formalno rastakanje i samim time je za povijest glazbe zapravo negativan. Sve je to smiješno, sve su to krajnosti koje zamagljuju stvarnost. Kao i komentar jednoga hrvatskoga kolumnista koji kaže da je njegov svjetonazor Bach, a političko opredjeljenje Beethoven. Što to uopće znači? Ništa, prazne riječi, ideologija. Jer onaj tko poznaje glazbu Bacha i Beethovena ne razmišlja o njihovu svjetonazoru. Na kraju krajeva, kao što se lako da zaključiti, svatko im može upisati neki svoj svjetonazor, a ljudi umrli pa se ne mogu braniti od svih tih raznoraznih lešinara. Oni su nam sami ostavili glazbu, s velikim G. Samo to. I sasvim je dovoljno.
