Prema odluci zagrebačke Gradske skupštine ovogodišnja nagrada »Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost« u kategoriji srednjih škola dodijeljena je Mihaelu Kuzmičiću, učeniku Škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju u Zagrebu. Unatoč raznim postignućima i zapaženomu angažmanu na raznim područjima, mladi je Kuzmičić samozatajan. Svoju izraženu empatiju prema drugima, kao zauzeti vjernik, među ostalim je pokazao i uključivanjem u razne humanitarne akcije, na koje potiče i svoje mnogobrojne prijatelje.
Na pitanje kako je došlo do toga da upravo on bude istaknut kao uzor humanosti i nenasilnoga ponašanja skromno je odgovorio da ga je nagrada doista iznenadila. »Ne mislim da sam radio nešto posebno. Samo sam se iz dana u dan trudio biti dobar i pošten«, odgovara jednostavno, no u obrazloženju nagrade među ostalim piše i sljedeće: »Osobnim primjerom svoje vršnjake motivira, ohrabruje u radu i potiče na nenasilno i tolerantno ponašanje, razvijanje i održavanje zdravih odnosa u razredu, pozitivnu komunikaciju i socijalnu prihvaćenost svakog učenika u razredu i školi. U školi sudjeluje u brojnim događanjima: humanitarnim akcijama, projektima prevencije nasilja, mirovnim koncertima, izložbama, tribinama, okruglim stolovima, radionicama, oplemenjuje ih i često organizira. Aktivan je i u javnozdravstvenim kampanjama u školi, promociji mentalnog zdravlja te je jedan od organizatora obilježavanja Dana ružičastih majica, dana prevencije nasilja u školi. Redovito prezentira školu osnovnoškolcima. Voditelj je programa literarnoga natječaja Po(e)zitiva, sudjeluje u brojnim dramskim programima koje provodi škola, interpretira poeziju, pjeva u školskom zboru, pobjednik je državnog WorldSkills natjecanja 2019. u području multimedije.« Za nagradu ga je nominirala škola, za sve aktivnosti u kojima je tijekom školovanja sudjelovao, prepoznavši njegov duh dobrote i humanosti.
Upravo isticanjem dobrote mladi Kuzmičić svjedoči i o uzorima koji ga potiču na sve te aktivnosti, kojima i sam želi mijenjati svijet te kazuje: »Mislim da je moguće živjeti u boljem svijetu nego što je sada. No za to je potrebno i osobno nešto poduzeti pa smatram logičnim da i ja sudjelujem u tim aktivnostima koje će mijenjati sredinu u kojoj živimo. Još kao dječak odlazio sam s obitelju volontirati u pučku kuhinju Misionarki ljubavi i uvijek su me oduševljavali ljudi koji su se tamo okupljali i pomagali. Ti nepoznati dobri ljudi najveća su mi motivacija. Jer smisao dobrote i jest činiti dobro ne tražeći ništa zauzvrat.«
Ne krije svoju vjeru i sudjelovanje u životu župne zajednice, za koje ističe da su također utjecale na njegova životna stajališta: »Od Krista i Crkve naučio sam što znači ljubiti i činiti dobro. I još uvijek učim.« Na poseban način čini to kroz župnu katehezu za mlade i planinarske križne putove. Svoju župu sv. Luke evanđelista u zagrebačkom naselju Travno doživljava kao veliku obitelj u kojoj smo različiti, ali »možemo biti zajedno i jedno«. I taj princip, smatra, moguće je prenijeti na cijelo društvo i cijeli svijet.
Uza sve svoje aktivnosti dugogodišnji je suradnik Maloga koncila – Maka. Od svoje dvanaeste godine, zajedno s bratom Marijinom, ilustrira neke priloge u Maku i vrlo se veseli tomu angažmanu, nadajući se da će crteži potaknuti djecu da više promisle o onome o čemu piše u tekstu. Tijekom godina ilustrirali su oni različite rubrike u Maku, ali i »Evanđelje za djecu« za sve tri liturgijske godine, koje je isprva objavljivano na mrežnoj stranici župe Gajnice, a kasnije i u pastoralnim listićima nekih župa te u »Veritasu«.
Uz prijedlog nastavničkoga vijeća škole, za njegovu kandidaturu za nagradu »Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost« bila su priložena i svjedočanstva nekih profesora i učenika. Jedno od njih napisao je i vjeroučitelj Damir Jurinčić, što je nagrađenomu Kuzmičiću bilo osobito drago jer mu je na satovima vjeronauka bilo vrlo lijepo učiti o vjeri sa svojim vršnjacima, uz sposobnost vjeroučitelja da osim gradiva na njih prenese i mnoge životne mudrosti. »Volio bih da svi u srednjoj školi izabiru vjeronauk jer se u srednjoj školi još zanimljivije, kroz dijalog i aktivnosti, uči na novi način o svojoj vjeri«, svjedoči, prisjećajući se kako je i u osnovnoj školi s radošću sudjelovao na vjeronauku i na Vjeronaučnoj olimpijadi, natjecanju iz toga nastavnoga predmeta.
Nema sumnje da su i Mihaelova blagost, vedrina, susretljivost, kreativnost, marljivost, kao i mnoge druge njegove vrline, darovani blagoslovi onima koje susreće na svom životnom putu. Dok ga ljubav prema bližnjima nadahnjuje da bude i dobrovoljni darivatelj krvi, njegovi talenti i mladenački polet potiču ga da se bavi glazbom, da bude član katoličke malonogometne lige te glumac Kršćanskoga kazališta »Credo«. Na daskama je, kako kažu njegovi prijatelji iz glumačkoga ansambla, odličan glumac, no u svemu ostalom u životu pokazuje da je vjerodostojan kršćanin.
