Lijepo je naći hrvatsko ime ne samo u »Hrvatskom biografskom leksikonu« i »Leksikonu hrvatskog iseljeništva i manjina« nego i u »Austrijskom biografskom leksikonu« i »Mađarskom katoličkom leksikonu«, kao što je nađeno ime Petra Jandriševića (Peter Jandrisevits), publicista i proznoga pisca.
Rođen je Šeškutu (Sulz bei Güsing) 22. veljače 1879. Gimnaziju je 1899. završio u Sambotelu (Szombathely), gdje i studij teologije 1903. te se zaredio. Bio je kapelan 1903. – 1905. u Solunku (Stadtschlaining), potom godinu dana u Rohuncu (Rechnitz), gdje je predavao prirodopis, fiziku i kemiju u Djevojačkoj građanskoj školi. Od 1906. do 1924. bio je župnik u Stinjakima (Štinjac, Stinatz), hrvatskom selu u Gradišću, a od 1924. do kraja života u Čembi (Schandorfu).
U knjizi o njemu (fotografija je uzeta s naslovnice knjige) »Vielfalt und Widerspruch (Raznolikost i proturječnost) – Duhovita i borbena ličnost Hrvatov« Ferdinanda Mühlgassnera kaže se da je »bio poznat kot jako ambivalentna peršona«. »Talentiran, znatiželjan ljubezan i priskočan, ali i autoritaran i pobožan.« Za I. svjetskoga rata bio je od 1916. do 1918. vojni dušobrižnik u Novom Pazaru te vjeroučitelj u Beogradu i Kragujevcu. U poratnim parbama o razgraničenju Austrije i Mađarske protivio se priključenju nekadašnjega zapadnougarskoga prostora Austriji. Priklonivši se dijelu crkvene inteligencije, držao je da austrijski socijaldemokrati na vlasti nisu jamstvo za očuvanje hrvatskoga identiteta pa je kao predstavnik svećenstva Županije Željezno 1920. predložio mađarskoj vladi političku i kulturnu koncepciju za opstanak Hrvata u Mađarskoj. Nakon formiranja nove austrijske pokrajine Gradišća 1921. kao zastupnik Kršćansko-socijalne stranke u Gradišćanskom zemaljskom saboru djelovao je od 1923. do 1927. zauzimajući se za gospodarski razvoj pokrajine i uporabu hrvatskoga jezika u školama. Sudjelovao je u osnivanju 1921. i obnovi 1929. Hrvatskoga kulturnoga društva te u radu »Kola gradišćanskoga hrvatskoga djačtva«. Umro je 8. lipnja 1938. u Čembi. U rodnom mjestu podignut mu je spomenik.
Člancima o narodnom gospodarstvu, politici, povijesti, prosvjeti, arheologiji, manjinskoj problematici te moralnim i vjerskim temama surađivao je od 1903. do 1924. u gradišćanskim i domovinskim izdanjima »Naše novine« (Đura/Jura – Győr), »Hrvatske novine« (Željezno), »Letna knjiga Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću« (Željezno), »Naša domovina« (Neusalj pri Jezeru – Neusiedl am See) i »Hrvatski kalendar« (Željezno) »Katoličanski ljudski savez« te u zagrebačkom katoličkom dnevniku »Hrvatska straža«, a pisao je i na mađarskom i na njemačkom jeziku u »Richpost«, »Rozsafüzer Kirŕlyne«, »Eghŕzy Közlöny«, »Güsinger Zeitung«, »Oberwarter Zeitung«, »Alkotmŕny«, »Korrespodentzblatt fűr den katolischen Klerus Ősterreiches«, gdje je pisao polemičke članke u obranu vjere, a socijalne i političke članke u »Szombathelyi újság«. U župnom arhivu u Čembi čuvaju se rukopisi o mjestu i župi Rohunac (»Monographie des Marktes und der r. katholischen Pfarre Rechnitz«, 1927.), dokumentirana povijest južnoga Gradišća (»Urkunden und Dokumente über das südliche Burgenland«, 1932. – 1936.) i Čembe (»Beiträge zur Vergangenheit Schandorf«, 1938.). U Čembi je potaknuo arheološka istraživanja nalazišta rimske i keltske kulture. Pisao je i o Hrvatima u Moravskoj. Zanimljivo je i to što je napisao recenziju knjige dr. Mate Ujevića »Gradišćanski Hrvati« 1935.
Uz Ignaca Horvata drži ga se jednim od najboljih gradišćanskohrvatskih pripovjedača između dvaju ratova. Duhovite autobiografske pripovijesti iz djetinjstva i mladosti te »crtice iz vojničkih uspomena«, koje obuhvaćaju zanimljive zapise o »muslimima« i »Škipetarima« (Albancima), lovačke priče te uopće »sličice« iz života u Stinjakima i Čembi, pisane južnogradišćanskom ikavskom štokavštinom, bile su popularno štivo među Hrvatima u Gradišću, a djelomice su posmrtno (1979.) objavljene u zbirci »Sličice«. Služio se pseudonimima Janicsár, Hetes, Graničar i Grabić.
A kako je pisao, neka oprimjeri nekoliko rečenica iz njegova eseja »Mi Hrvati«: »Došli smo s juga, izmed brigov. Onde se u vrućini drobi kamen, kipi krv. Ali duša lize gori k Bogu. Onde je Bog bliže človiku nego u tustoj dolini, gdi se ljudi stalno kupaju u medu i maslu. (…) Dica ovih ocev smo mi. Iz ove zemlje smo izrasli; vlaga ove s potom (znojem – nap. V. L.) poljivane zemlje skupila-spravila se je u naši žila. Ova krv pak ova pot, jedno pomišano s drugim, to smo mi Hrvati Gradišća. Ki ovoga ne zna, ta nas nikad pravo upoznati neće. (…) Da! Ta naša krv pak ta naš duh! (…) Zato dakle smo mi Hrvati ognjeni, a ipak mirni, veseli a ipak ozbiljni, razdražljivi, a ipak ponizni i mirni. I svakomu rado služimo ki pošteno s nami misli i baraće.«
»Dobro je da se ne zaboravi tako čvrsta ličnost i stup u povijesti hrvatske manjine. Njegovo ondašnje nastojanje more nam danas biti u mnogom putokaz« (F. Mühlgassner).
