Godina 2020. u Zagrebačkoj je nadbiskupiji trebala biti godina velikih događanja. Planirao se velebni Susret hrvatske katoličke mladeži, kojemu je trebala biti domaćin Zagrebačka nadbiskupija, a nazirao se i kraj obnove južnoga zvonika zagrebačke katedrale, čime bi njezino pročelje nakon mnogo godina napokon osvanulo bez skela. No dogodila se najprije pandemija koronavirusa, usred koje se dogodio i razoran potres koji je ostavio brojne rane u životima vjernika Zagrebačke nadbiskupije, njihovim domovima, ali i na brojnim sakralnim objektima, počevši od katedrale koja je majka svim crkvama u nadbiskupiji. O potresu, pandemiji i Glasu Koncila u intervjuu progovara kardinal Josip Bozanić.
Iako kraj 2020. godine donosi zbroj veoma teških događaja za Zagrebačku nadbiskupiju, ipak, s pogledom uprtim u, nadamo se, bolju 2021. godinu, za kraći smo razgovor uoči zaključenja ovoga redizajniranoga broja Glasa Koncila zamolili zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića koji se, s pogledom u budućnost, osvrnuo na nemile događaje iz 2020. i njihove posljedice.
-
Uzoriti gospodine kardinale, kad ćemo ponovno moći na mise i ispovijedi u katedralu? Kad ćemo se ponovno moći doći pomoliti na grobu bl. Alojzija Stepinca? Kad će završiti »katedralni advent«, to jest doba iščekivanja obnovljene prvostolnice?
Kada je, kako se to nazivalo, spektakularnim pothvatom uklonjen vrh sjevernoga zvonika katedrale i kad su postavljeni novi privremeni križevi na zvonike, možda se mogao steći dojam da je time katedrala osigurana. No tu nije bio kraj, to je bio tek početak. Odmah se počelo tražiti rješenje za skele. Kako ovih dana rastu skele koje se postavljaju unutar katedrale, tako raste i spoznaja o mjeri u kojoj je potres oštetio našu prvostolnicu. Obnovi su pridruženi i novi stručnjaci.
Svi koji su uključeni u obnovu katedrale vide sada da su oštećenja veća nego što se to prvotno procjenjivalo. Dok nema detaljne spoznaje o razmjerima štete, teško je sa sigurnošću reći kad će se narod Božji ponovno moći okupiti u katedrali na sakramentalnim i drugim molitvenim slavljima. Ipak gajim nadu da ćemo u uvjetima koji budu mogući, uz garanciju stručnjaka, posebno statičara, Božić slaviti u dijelu naše prvostolnice koji bude osiguran za bogoslužje.
-
Kaptol, to duhovno-kulturološko središte Zagreba, sada je kao bez duše, ne može se u prvostolnicu. Ona je ranjena, zatvorena za hodočasnike. Zagrepčani i turisti dolaze do nje i tu stanu. Jedino se sada vide marljivi djelatnici koji slažu skelu. I Vi se često susrećete s tim posjetiteljima jer Vam je Ured tik do katedrale, u dijelu zgrade Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa, Kaptol 29.
Proteklih mjeseci osjetio sam snažnu čežnju domovinske i iseljene Hrvatske da se obnovi naša katedrala, koja nije samo simbol hrvatskih vjernika, nego i čuvarica hrvatskoga kulturnoga identiteta. No naša teško oštećena katedrala na neki je način u sadašnjem vremenu pandemije postala simbol vjerničkoga hrvatskoga naroda koji ne samo da čezne da prestane epidemija koronavirusa, da bolesni ozdrave, da se zaraza prestane širiti, ne samo da čezne da se razrušeno obnovi, nego snažno čezne da se napokon normalizira i vjernički život kojemu je u središtu susret s Bogom po svetim sakramentima.
Moglo bi se reći i kao što čitavo došašće čezne za Božićem, tako i čovjek današnjice čezne za Emanuelom – Bogom s nama; čezne za životom satkanim od zajedništva Božje i ljudske blizine, susreta, druženja, a pogotovo zdravlja duše i tijela. Došašće je i vrijeme naglašenoga karitativnoga djelovanja. Pozivam sve na suradnju s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije u pomoći potrebitima, napose stradalima u potresu, starijim osobama, bolesnima, osamljenima, izbjeglicama.
-
No nije li ograničenje mjerodavnih vlasti da na mise i druga molitvena okupljanja može doći najviše 25 osoba, bez obzira na kvadraturu crkava, toj čežnji pridodalo i dodatni teret? K tomu, pojavili su se i pojedinci koji prizivaju čak i policijsko rastjerivanje vjernika ako bi se slučajno ispred crkve okupili u većem broju.
O tehničkom rješenju mjerodavnih da se na misama broj vjernika ograniči na 25 osoba bez obzira na veličinu crkvenoga prostora nedavno sam iznio svoje mišljenje u pismu svećenicima i Kristovim vjernicima laicima, pa su moja viđenja kao zagrebačkoga nadbiskupa o prijepornosti takvoga rješenja jasno artikulirana. Čude me međutim oni koji, i inače prosvjedujući protiv Crkve i vjernika, perfidno pokušavaju svoj prosvjednički identitet preslikati na Crkvu i vjernike, kao da je misa prosvjed ili demonstracija, pa da su ondje potrebne policijske akcije rastjerivanja vjernika, a ne da je riječ o mirnom sabiranju u molitvi, pa i na otvorenom ispred prostrane crkve, uz poštovanje epidemioloških mjera udaljenosti.
Upravo ti isti dok ističu žrtvu brojnih liječnika, medicinskih sestara i drugoga zdravstvenoga osoblja ignoriraju da upravo u sakramentima mnogi među njima traže snagu da se mogu nositi s veoma teškim izazovima u liječenju oboljelih pacijenata. Tu snagu i mir očito im ne može ponuditi stalno stvaranje napetosti i neizvjesnosti koje često podcrtavaju upravo neki koji postaju zagovornici i poticatelji nereda. Nažalost, čini se da se ponekad i sadašnja kriza iskorištava da bi se stvorilo nepovjerenje, da bi se narušio društveni mir i umjetno unijela svađa u hrvatsko društvo.
-
Mnogo se danas govori i o mladima, a pogotovo o pomanjkanju njihove odgovornosti u sprječavanju širenja zaraze koronavirusa. Kako ih potaknuti na veću odgovornost?
Svi smo pozvani na povećanu odgovornost, bez obzira na razlike u godinama. Mogu razumjeti mlade kojima je pandemija, a u zagrebačkom kraju ona se udružila i s potresom, ukrala dio mladenaštva. U takvim okolnostima moguće je da se kod nekih pojavi svojevrsno nezadovoljstvo, koje se može manifestirati više ili manje svjesnim izostankom opreza u sprječavanju širenja pandemije. No pandemija je ukrala mnogima članove obitelji, bake i djedove, majke i otčeve, ali i mlađe osobe, što je daleko teže podnositi. Zato pozivam mlade da vrjednote koje prate mladenaštvo, a to su nedvojbeno ulaganje u prijateljstvo, rad na ispunjavanju svojih snova, iznimna briga jednih za druge, ugrade i u odgovorno ponašanje u jeku sadašnje pandemije.
Budite vi, dragi mladi vjernici, jutarnja straža nove nade u borbi protiv pandemije koronavirusa, jer mali niski ciljevi nikada ne mogu utažiti žeđ za srećom i puninom koja je u vašem srcu. Neka vam i ovo vrijeme kada se posebno susrećete s otajstvom boli i patnje, s izoliranošću i samoćom, otvori nove obzore koji će vas osloboditi od strahova zbog zahtjevnih odluka i pomoći vam da bolje otkrijete smisao vlastitoga života. Mnogo je poticajnih primjera među vama, dragi mladi vjernici, dok nesebično, pogotovo u našim župama, priskačete u pomoć oboljelima. Vaša su svjedočanstva poticaj svima koji žele biti dionici saveza dobra.
-
Glas Koncila od ovoga broja ide u »pomlađenom«, redizajniranom obliku. Kako Vi, koji ste na poseban način povezani s Glasom Koncila jer zbog njega ste tijekom služenja vojnoga roka čak završili u vojnom pritvoru – vidite služenje Glasa Koncila u sadašnje doba?
Prvo ću se, barem uzgred, osvrnuti i na dio pitanja iz malo dalje prošlosti, a tiče se kontinuiteta Glasa Koncila koji je nerijetko u društvu, posebno u doba komunizma, bio »znak osporavan«. Kako ste spomenuli, u vojnom pritvoru sam, moglo bi se reći, završio zbog bl. Alojzija Stepinca. Bilo je to 1970. godine kada se o njemu nije smjelo ni pisati ni javno govoriti. No Glas Koncila, koji sam i u vojsci redovito dobivao, preveo je članak što ga je vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano objavio u povodu desete obljetnice Stepinčeve smrti. Taj je broj bio zaplijenjen. Ali očito je ta naredba stigla poslije slanja poštom pojedinačnim pretplatnicima. Stoga sam ja taj zabranjeni broj Glasa Koncila dobio u vojarni u Peći, na Kosovu. Kad su to moji nadređeni u vojsci shvatili, odredili su mi kaznu, koju sam izvršio nakon završetka vojnoga roka, dva dana u vojnom zatvoru.
Vremena u kojima je režim opasnim smatrao čitati Glas Koncila su, hvala Bogu, prošla. No time služenje našega katoličkoga tjednika nije ispunilo svoju misiju jer nije Glas Koncila pokrenut da bi bio oporba režimu, nego da bi bio promicatelj Drugoga vatikanskoga koncila, jedan od oslonaca vjernicima u postkoncilskoj obnovi Crkve u nas. Stoga Glas Koncila već gotovo šest desetljeća zauzima specifično područje u hrvatskom medijskom prostoru, kao odraz novoga lice Crkve, bez obzira na vrijeme i izazove u kojima je ona živjela i živi u hrvatskom narodu. Povijest Katoličke Crkve u nas tijekom proteklih desetljeća zabilježena je u koricama toga našega katoličkoga tjednika. Uloga Glas Koncila danas u trećem tisućljeću nije samo u širenju i produbljivanju evanđelja, nego i da se Isusova spasonosna poruka integrira u sadašnju kulturu koju prate brojni izazovi. Želio bih da Glas Koncila njegovim čitateljima ostane i bude valjano sredstvo nadahnuća za međuljudske, obiteljske i društvene odnose kao poziv za njihovo poslanje u Crkvi i društvu. Osim informiranja, formiranja i promicanja koncilskoga dijaloga sa svim sastavnicama hrvatskoga društva, uloga je toga našega katoličkoga tjednika da produbljuje shvaćanje uzvišenosti čovjekova poziva, nepovrjedivosti ispravno formirane savjesti, važnosti obitelji, nezamjenjivo promicanje nastojanja da zaživi opće dobro. Sve to treba biti utemeljeno na istinitim činjenicama. To je kontinuitet koji priželjkujem Glasu Koncila.
