Naše je vrijeme zapravo vrijeme bez iluzija. Šire se sumnjičavost i cinizam. Viđenja su nestala. Sumnjamo u velike riječi. Za neke čežnja nije drugo nego fatamorgana. U vrijeme postmoderne živimo bez iluzija. Ali i u vremenima bez iluzija čovjek ne može posve napustiti čežnju. Trebamo samo osluhnuti oko sebe i spoznat ćemo njegove potajne čežnje u mnogim pjesmama koje opjevavaju njegovu čežnju za ljubavlju.
Otkrivamo potajnu čežnju u požudama i potrebama koje bude potrošačko društvo i nastoje ih utažiti. Čežnje se komercijaliziraju. One se skrivaju iza mnogih zamjenskih zadovoljenja. Možemo samo pogledati sadržaje popularnih ilustriranih časopisa, želju da sudjelujemo u sjaju filmskih i športskih zvijezda, znatiželju da sve doznamo o kraljevskim kućama. Sami bismo htjeli biti kralj ili princeza. Čežnja se danas skriva prije svega iza ovisnosti. A ona je uvijek potisnuta čežnja. U ovisnosti ja zapravo tražim ono za čim čeznem u dubini svojega srca. Ali ja ne priznajem svoju čežnju. U ovisnosti želim preskočiti svoju čežnju i izravno sebi uzeti ono za čim žudim.
Tek se u naše vrijeme ovisnost počelo gledati u povezanosti s traženjem. Ovisnost čini čovjeka ovisnim i bolesnim. Ne tražim dalje. Predajem se jednoj ovisnosti koja mi prividno daruje ono za čim čeznem. Ali nikada ne dobivam ono za čim žudim. U ovisnosti mi u konačnici čeznemo za rajem majčinskoga krila. Bojimo se napustiti raj. Ostajemo i dalje u majčinu krilu. Libimo se preuzeti odgovornost za svoj život. Ne želimo postati odrasli. Tako smo se naviknuli na razmaženost da nismo spremni staviti se pred život i njegove izazove. Ostajemo zaglibljeni u trošenju umjesto da se otisnemo i uzmemo život u svoje ruke.
Iz knjige »Knjiga o umijeću življenja«, Glas Koncila, 2020.
Anselm Grün
