Početkom prosinca na takozvanim »najvećim« svjetskim jezicima objavljena je knjiga intervju pape Franje čije autorstvo potpisuje britanski novinar i vatikanist Austen Ivereigh. Naslov engleskoga izdanja glasi »Let’s dream – Hajdemo sanjati«. Premda se Sveti Otac u knjizi osvrće na čitav niz tema, svima je u pozadini pandemija koronavirusa i kriza koju je ona izazvala. I prije nego što je djelo objavljeno, privuklo je veliku pozornost jer su izdavači pustili u javnost neke najsnažnije dijelove. Ovaj je prikaz napravljen na temelju opsežnih prikaza i izvadaka koje je na talijanskom jeziku objavio vatikanski portal »Vatican News«. Talijansko izdanje (izdavač »Piemme«) nosi naslov »Ritorniamo a sognare – Ponovno sanjajmo«.
Papino razmišljanje o vlastitom životu i o izazovima Crkve i svijeta • Očito je da knjiga intervju ima dva snažna naglaska: jedan je izrazito osobni, tj. papa Franjo reflektira o vlastitom životu i poslanju; u drugom iznosi svoja promišljanja o velikim izazovima čovječanstva i Crkve – sve pak u svjetlu koronavirusa i izazova koje je on sa sobom donio. Ovaj će prikaz staviti naglasak na Papina osobna razmišljanja, odnosno na tri »covid-situacije«, tri velika životna izazova koja su na poseban način oblikovala ljudski i duhovni profil – životnu mudrost obasjanu vjerom – 266. pape u povijesti Katoličke Crkve.
Prva i u ovom času najrječitija »covid-situacija« bila je bolest u mladosti • Zacijelo je najpotresnije od svih iskustava koja Papa u knjizi opisuje bolest koju je proživio, ili bolje reći jedva preživio, u mladosti. Nema sumnje da ti redci ovih dana mogu biti utjeha i nadahnuće mnogima. »Kad sam se sa 21 godinom suočio s teškom bolešću, stekao sam prvo iskustvo granice, boli i usamljenosti. Pobrkala mi je koordinate. Mjesecima nisam znao tko sam, jesam li mrtav ili živ. Ni liječnici nisu znali hoću li se izvući. Sjećam se da sam jednom pitao majku, zagrlivši je, da mi kaže hoću li umrijeti. Bio sam tada na drugoj godini bogoslovnoga sjemeništa u Buenos Airesu«, opisuje Papa svoju bolest. Sjeća se dana kad ga je poglavar odvezao u bolnicu, »bio je 13. kolovoza 1957.«, izvukli su mu litru i pol vode iz plućnoga krila, a onda se »borio između života i smrti«. Kasnije su mu odstranili gornji desni plućni režanj. »Iz iskustva znadem kako se osjećaju oboljeli od koronavirusa koji se bore za dah priključeni na respirator«, kaže Papa.
Žene koje su se za nj »borile do kraja« • Sveti Otac u knjizi spominje dvije žene, dvije medicinske sestre, koje su odigrale presudnu ulogu u bolesti. »Jedna je bila glavna sestra, redovnica dominikanka koja je prije nego što je upućena u Buenos Aires bila nastavnica u Ateni. Kasnije sam doznao da je, nakon što je liječnik otišao završivši prvu vizitu, ona rekla sestrama da udvostruče dozu terapije koju je on bio propisao – na bazi penicilina i streptomicina – jer joj je iskustvo govorilo da umirem. Sestra Cornelia Caraglio spasila mi je život. Zahvaljujući njezinu iskustvu s bolesnicima, znala je bolje od liječnika što je pacijentima potrebno te je imala hrabrosti koristiti se tim iskustvom. Druga je sestra, Michaela, isto to učinila kad me je razdirala bol. Potajice mi je davala dodatne doze analgetika, izvan propisane satnice. Cornelia i Michaela sada su na nebu, ali zauvijek ću im biti dužnik. Borile su se za mene do kraja, sve dok se nisam oporavio. Naučile su me što znači koristiti se znanošću, pa i ići onkraj nje kako bi se odgovorilo na posebne potrebe.«
Što je Papa u bolesti posebno naučio? • »Iz onoga sam iskustva«, nastavio je Sveti Otac svoju priču, »naučio još jedno: koliko je važno izbjegavati jeftine utjehe. Ljudi bi me dolazili posjetiti te su mi govorili da ću biti dobro, da više nikada ne ću iskusiti svu onu bol. Besmislice, prazne riječi izgovorene u dobroj namjeri, koje mi, međutim, nikada nisu dopirale do srca. Osoba koja me je dubinski dirnula, svojom šutnjom, bila je jedna od žena koje su mi obilježile život: s. Maria Dolores Tortolo, moja učiteljica iz djetinjih dana koja me je pripremala za prvu pričest. Došla me je vidjeti, uzela mi ruku, poljubila me te je podugo ostala u šutnji. Potom mi je rekla: ‘Sada si sličan Isusu.’ Nije bilo potrebe da išta više kaže. Njezina prisutnost, njezina šutnja, darovale su mi duboku utjehu. Nakon toga iskustva odlučio sam da, kad posjećujem bolesnike, što manje govorim. Dovoljno je da ih držim za ruku.«
»Covid-iscjeljenja« i korjenite preobrazbe • Još jedan veliki »covid« u životu pape Franje bio je, prema njegovu kazivanju, boravak u gradu Cordobi od 1990. do 1992. godine. Papa svoj govor o tom razdoblju započinje riječima: »Ponekad odvajanje od korijena može biti iscjeljenje i korjenita preobrazba.« Da iskustvo nije bilo ugodno svjedoči činjenica da je, tada isusovac u već zreloj dobi, izbrojio da je u Cordobi proveo »godinu, deset mjeseci i trinaest dana«. Sadašnji Papa ne taji da su i njegovi poglavari imali pred očima neku vrstu njegova otrježnjenja. »Korijeni toga razdoblja sežu do mojega načina zapovijedanja, najprije kao provincijala, a potom kao rektora.
Nešto sam dobroga bez daljnjega učinio, ali kadgod sam bio vrlo oštar. U Cordobi su mi učinili uslugu, i imali su pravo«, kaže u knjizi papa Bergoglio. Također kaže da »onakva iskorijenjenost, kad te pošalju u izgubljeni kutak i daju ti da budeš zamjena, sve izokrene naglavačke«.
Čitao je baš »Povijest papa« • Tri je elementa iz toga razdoblja izolacije i osamljenosti – bila je to, kaže, »neka vrsta karantene« – sadašnji Papa posebno izdvojio kao znakovite. Prvi je »sposobnost molitve« koja mu je »bila darovana«. Drugi element su, kako se izrazio, kušnje koje je osjećao. Treći je iz sadašnje perspektive posebno zanimljiv. »Dogodilo mi se da sam pročitao trideset i sedam svezaka ‘Povijesti papa’ Ludwiga Pastora. Bio sam mogao izabrati kakav roman, nešto zanimljivije. S mjesta gdje sam sada pitam se zašto me je Bog nadahnuo da u onom času čitam baš to djelo. Tim me je cjepivom Bog pripravljao. Jednom kad sam upoznao tu povijest, nema mnogo toga što se događa u Rimskoj kuriji i današnjoj Crkvi što bi me moglo iznenaditi. To mi je jako pomoglo!«
Vrijeme višestrukoga rasta • O pouci koju je stekao zahvaljujući iskustvu Cordobe Papa kaže: »’Covid’ iz Cordobe bio je pravo pročišćenje. Dao mi je više tolerancije, razumijevanja, sposobnosti za opraštanje. Ostavio mi je i novu empatiju prema slabima i nezaštićenima. I strpljivost, mnogo strpljivosti, tj. dar razumijevanja da je za važne stvari potrebno vrijeme, da je promjena organska, da postoje ograničenja unutar kojih moramo djelovati, a istodobno ne skidati pogled s obzora, kao što je Isus činio. Naučio sam da je važno u malenom vidjeti veliko, i biti pozoran na maleno u velikim stvarima. Bilo je to vrijeme rasta u višestrukom smislu, poput izrastanja novih mladica nakon temeljita obrezivanja.«
Papina sadašnja briga • Sveti je Otac, međutim, svjestan da životna borba ne prestaje. Tako kaže: »No moram biti na oprezu jer kad čovjek padne u određene mane, u određene grijehe te se popravi, đavao se, kao što Isus kaže, vraća, vidi kuću ‘pometenu i uređenu’ (Lk 11, 25) te ode i pozove sedam drugih zloduha, gorih od sebe. Onomu je čovjeku na kraju, kaže Isus, bilo gore nego prije. Za to se moram brinuti sada, u svojoj dužnosti upravljanja Crkvom: da ne upadnem u iste mane kao one kad sam bio redovnički poglavar.«
Svoje razmišljanje o »glavnim osobnim ‘covidima’« Sveti Otac završava riječima: »Naučio sam da čovjek puno trpi, ali ako dopusti da se mijenja, iz toga izlazi bolji. No ako podigne barikade, izlazi gori.«
