Kraljevina Butan, na domorodačkom jeziku dzongkha Zemlja Zmajeva, država je u južnoj Aziji u planinskom lancu Himalaja. Osnovao ju je g. 1616. budistički redovnik rođen u Tibetu Shabdung Nawang Namgyal, koji je uspio kao duhovni i svjetovni vladar ujediniti do tada neovisne kneževine u teokratsku državu te se on smatra osnivačem butanske države. Danas ima oko 760 tisuća stanovnika s glavnim gradom Thimphuom, koji leži u dolini rijeke Wong i ima nešto više od 70 tisuća stanovnika, a administrativno je podijeljena na 20 okruga. Sadašnji je vladar 40-godišnji kralj Jigme Khesar Namgyel Wangchuck, koji je zasjeo na prijestolje g. 2006. te je postao najmlađi državni poglavar na svijetu.
Većinski je narod Ngalong ili Ngalop, koji je došao u srednjem vijeku iz Tibeta i čini oko 60 posto populacije. Kraljevska obitelj pripada toj etničkoj skupini, koja živi pretežito u sjevernom, središnjem i zapadnom dijelu zemlje, govori nekoliko tibetskih dijalekata, od kojih je najrašireniji dzongkha, danas službeni jezik u Butanu, a po vjeri su varjayana budisti (jedna od budističkih škola nastalih u Indiji u 6. i 7. st.). To je danas službena državna religija u Butanu. U istočnim planinskim predjelima živi narod Sharchop, koji je etnički blizak brdskim plemenima sjeveroistočne Indije i on je također uglavnom budistički, pa su tako sveukupno oko 75 posto stanovnika Butana budisti. Treća narodnosna skupina Lhotshampa živi u dolini uz indijsku granicu, to su nepalski imigranti koji su hinduisti i čine oko 24 posto stanovništva. Od 1988. počela je gruba kulturna asimilacija stanovništva, nazvana »butanizacija«, temeljem isticanja jedinstva kralja, vlade i kraljevine te nametanjem tradicije većinskih Ngalonga, zbog čega su se pobunili tamošnji Nepalci pa je došlo do nemira i progona oko 90 tisuća Nepalaca u Nepal. Danas je Butan još prilično izolirana zemlja od vanjskoga svijeta, a rijetkim je strancima dopušten pristup samo u pojedina strogo određena područja.
Prvi Europljani koji su g. 1627. na putu za Tibet zakoračili na butansko tlo bila su dva portugalska isusovca o. Estevao Cacella i o. Joao Cabral, koji su tada posijali maleno kršćansko sjeme. No prošlo je više od tri stoljeća da nakon njih katolički svećenici ponovno dođu u Butan. Naime, tek je 1963. kanadski isusovac o. William Mackay stigao s nekoliko redovničke subraće iz Indije kako bi organizirali obrazovni sustav. Oni su osnovali dvije škole i prvi koledž u Butanu, koji je danas prvo akreditirano sveučilište Sherubtse College, ali su nakon toga svi misionari bili zamoljeni da napuste zemlju, samo je o. Mackay ostao do svoje smrti, iako su se strogo pridržavali zakona koji je zabranjivao primanje u Katoličku Crkvu.
Unatoč ograničenjima, nadziranju, diskriminaciji u obrazovanju i javnim službama, zabranama javnih okupljanja i podizanju liturgijskih prostora, kršćanska zajednica Butana raste. Tu, ljudskim očima gledajući, pomalo nevjerojatnu vijest obznanio je u glasilu »AsiaNews« Thomas Menamparampi, salezijanac, nadbiskup Guwahatija u Indiji, nakon posjeta u tajnosti butanskim malobrojnim katoličkim (i drugim kršćanskim) zajednicama g. 2011. Posjetio ih je u devet gradova i sela: Geddu, Thimphu, Wangdi, Tongsai, Bumthangu, Mongaru, Tashigangu, Kanglungu i Sandrup Jongkharu, slavio mise i krstio nekoliko osoba. Kontaktirao je ukupno s oko 250 do 300 katolika, koji su prihvatili katoličku vjeru kad su oni ili njihovi roditelji bili u najbližem indijskom gradu u Indiji Darjeelingu, čija tamošnja nadbiskupija pokriva i cijeli Butan. Tako povremeno poneki indijski svećenik dolazi slaviti mise s butanskim vjernicima, a koliko su katolici međusobno povezani govori podatak da na potajne mise i molitvene susrete u glavnom gradu Thimphuu dođe i nekoliko stranaca.
