Na početku adventa (koji se, prema nekim novinskim napisima što su osvanuli nakon predstavljanja novih mjera za suzbijanje koronavirusa 26. studenoga, ne bi ni trebao dogoditi, kao da to blagoslovljeno vrijeme ovisi isključivo o raspoloživu broju postavljenih kućica na gradskim trgovima, a ne o raspoloživosti ljudskoga srca) izdavačka kuća Glas Koncila objavila je novu knjigu Hrvatima omiljenoga pisca Anselma Grüna, redovnika benediktinske opatije Münsterschwarzach na Majni, pod naslovom Knjiga o umijeću življenja.
U uvodu knjige Anton Lichtenauer pojašnjava što Grün uopće pod pojmom umijeće življenja podrazumijeva: Duhovni jurišnik na nebo, koji je daleko od svijeta, samo se gubi u svojim sanjarijama. Ali isto tako, onaj tko se zalijepio samo za zemlju, ne može u sebi nositi nebo. Anselm Grün kao alternativu tomu spominje prizemljenu duhovnost. To je njegova kratka definicija umjetnosti življenja. Prema njegovu je, dakle, tumačenju umijeće življenja zapravo u ravnoteži, skladu, mjeri. Međutim, valja napomenuti da naslov i misao vodilja Grünove knjige nedvojbeno podsjećaju i na naslov knjige još jednoga, ali ne njemačkoga, nego slovenskoga redovnika, isusovca Marka Ivana Rupnika, koji je objavio knjigu Umijeće življenja. Za njega taj pojam dobiva puninu kada način razmišljanja, uređenje doma, odijevanje, blagovanje, odgajanje, mašta, rad, pa čak i neuspjeh postanu objava novoga života, otkupljenoga čovječanstva. Iako dvojica redovnika pojam umijeća življenja promišljaju s različitih teoloških i filozofskih polazišta, ono što je u toj razlici istovjetno jest da ga i jedan i drugi promatraju u konkretnoj ljudskoj svakidašnjici u kojoj se čovjek susreće sa samim sobom, s drugim ljudima koji su, bez obzira na njihov međusobni odnos, uvijek oni koji su mu bližnji i, u konačnici, susreće se sa Stvoriteljem svoga života.
Grünova »Knjiga o umijeću življenja« sastoji se od devet poglavlja u kojima promišlja o odnosu čovjeka prema samomu sebi, o odnosu prema vremenu i prema poslu kojim se bavi, o prihvaćanju drugoga i drugačijega, a istodobno i o zadržavanju vlastitoga identiteta, o prijateljstvu i o ljubavi, o krizama i čežnjama ljudskoga srca te o življenju i životarenju. U svojim se promišljanjima on oslanja na pojedine dijelove Svetoga pisma, ali i na izreke blaženika i svetaca, monaha, pjesnika, filozofa, psihologa…
Unatoč mnogim poznatim, velikim, snažnim imenima na koja se poziva, njegov je diskurs vrlo jednostavan i pristupačan; u svojim tekstovima on ne mudruje, ne pametuje, ne obraća se svisoka, nego nenametljivo nudi misao koja može postati uzrokom korjenitih promjena, ali koje treba u njihovoj postupnosti nužno zalijevati znatnom količinom strpljenja koje današnjemu čovjeku uvelike nedostaje.
Vrijeme u kojem današnji čovjek živi u potpunosti je poremetilo jednu od najpoznatijih Propovjednikovih misli koja kaže da sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Danas kao da više nije tako. Danas doba adventa započinje prije doba adventa, a Božić se slavi prije Božića. Danas čovjek, čini se, više nema strpljenja čekati i ustrajno se i postojano pripremati za proslavu Kristova rođenja, za svoj susret s njim. Priprema, koja je u svakom ljudskom odnosu, pa tako i u odnosu s Bogom, zapravo najvažnija, nedovoljno se promišljeno i olako preskače. Odnos kojemu ona nije prethodila, odnos je koji se samo odrađuje i koji je samim time onda i osuđen na površnost, a možda, u nekoj bližoj ili u nekoj daljoj budućnosti, i na propast.
Promišljajući o strpljenju, Grün čini i korak dalje, zapravo dublje, te u etimologiji te riječi pronalazi tumačenje kako je strpljenje zapravo više od upornosti, izdržljivosti, čekanja: Riječ strpljenje dolazi od trpjeti, podnositi, preuzeti nešto na sebe. Strpljenje znači da čovjek nešto teško preuzima na sebe, da trpi. (…) Dakle, korijen te riječi nalazi se u trpljenju. Strpjeti se, trpjeti, podnositi, te riječi odražavaju iskustvo da onaj tko mora čekati, uzima na sebe nešto teško. U kulturi brzine, dinamike, neprestane pokretljivosti, disperzije koncentracije i sabranosti koji dopuštaju samo površne i kratkotrajne uvide u nutrinu, ili ih ne dopuštaju uopće, Grün progovara o nužnosti trpljenja koje tek u protoku vremena dobiva svoj smisao.
Upravo u kontekstu njegova govora o vremenu događa se susret i s govorom o jedinoj neizbježnosti ljudskoga života čiju prisutnost čovjek vrlo uspješno negira i potiskuje, ali čijoj realnosti nikako ne može umaći – o smrti. Grün smatra da onaj koji izmiče smrti, izmiče zapravo najvažnijoj zadaći svojega života: Imati pred očima smrt, oslobađa od straha. Tako se jednom upitalo starca (redovnika) zašto on nikada nema straha. Odgovorio je da je to zato što stalno ima pred očima smrt.
Smrt, smrtnost, umiranje riječi su čija učestalost posljednjih mjeseci raste zajedno s porastom broja osoba zaraženih koronavirusom.
Te riječi pozivaju čovjeka na oprez, ali njihova neprestana prisutnost u medijskom prostoru taj oprez postupno preobražava u strah, a u Grünovu diskursu njihovo ponavljanje upućuje na prihvaćanje neizbježnoga, ali i obnavlja sjećanje na misao koju je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić izgovorio u svojoj homiliji 10. studenoga 2019. u crkvi svete Marije u Heidenheimu: Svi pripadamo Bogu i u Bogu smo povezani. Kad je Bog ispred nas i kad njemu pripadamo, onda i smrt ostaje iza nas. To je veliko otajstvo života – čovjek je rođen na ovoj zemlji, ali je određen da traje zauvijek, jer ima Boga.
Životno stajalište u kojem je smrti oduzeta snaga završne riječi i u kojem je kraj preobražen u početak preobražava i odnos prema ljudskoj svakidašnjici koju je čovjek kadar gledati kao nešto obično, dosadno, kao nešto što se neprestano zbiva po nekoj određenoj rutini, navici, kao hladnu i beživotnu mehaniku koja čovjeka nemilosrdno melje, a on pri tome ne čini ništa ni iznimno ni izvanredno, nego stalno ponavlja jednu te istu radnju. A upravo je vjernost u takvoj, naoko beznačajnoj svakidašnjici, u susretu s naoko beznačajnim ljudima i u vršenju naoko beznačajnoga posla, ona vjernost u malome o kojoj u prispodobi o talentima govori gospodar i baš ta je vjernost ona koja uvodi slugu u radost njegova gospodara: U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! (Mt 25, 21). Pravi se smisao života, citira Grün Nelsona Hendersona, sastoji u tom da posadimo stabla pod čijom sjenom možda nikada ne ćemo sjediti. Iako čovjek, dakle, ponekad ne vidi izravno plodove svoga djelovanja, to nikako ne znači da se oni nisu dogodili ili da su izostali.
Nedavno je fra Josip Vlašić, potaknut medijskim senzacionalizmom vezanim uz ovogodišnje ukinuće adventa, ponudio vjernicima pet savjeta kako da upravo ovaj, ukinuti advent, bude ujedno i njihov najbolji advent u životu. Prvi je savjet: probuditi u sebi čežnju za Bogom. Motivu čežnje, te pokretačke snage koja čovjeka čini neprekidnim tragačem za Bogom, Grün posvećuje posljednje poglavlje svoje knjige te navodi da upravo vrijeme došašća želi naše neumjerene strasti promijeniti u čežnju te da se čovjekova najdublja čežnja sastoji u tome da bude posve propustan za Božju ljubav i dobrotu, za njegovo milosrđe i blagost. Da bi ljudsko srce moglo postati tako propusno, ono bi se prije toga trebalo u potpunosti ogoliti od svega onoga čime ego diktira njegove otkucaje. Zato bi čovjek, iz te perspektive, trebao biti i zahvalan na ovogodišnjem ukinutom adventu u kojem, umjesto na ulični kič i blještavilo, napokon može usmjeriti svoj pogled na ono suštinsko u sebi i tako postupno ponirati i do suštine Božića.
Uostalom, i Marija i Josip su onoga prvoga, iskonskoga Božića bili u potpunosti ogoljeni od svega onoga što je današnjemu čovjeku dio nužne božićne scenografije. Za njih tada nitko nije postavio bogat blagdanski stol. Oni nisu imali bor, nisu imali šarene kuglice ni blistave lampice. Nisu imali ništa od te tzv. božićne čarolije, ali su, za razliku od mnogih ljudi danas, oni zapravo imali sve jer je u središtu njihova života uistinu bio Božić, mali Bog, jedini pravi i istinski učitelj umijeća življenja.