Književnik i filozof dr. Drago Ćepulić rođen je 3. siječnja 1893. u Novom Vinodolskom. Završio je studij filozofije i romanistike u Beču 1914. Kao austro-ugarski časnik služio u I. svj. ratu. Godine 1920. postao je prvi doktor romanistike na Zagrebačkom sveučilištu! Zatim je sa skupinom hrvatskih katoličkih intelektualaca (I. Merz, J. Šćetinec, Đ. Gračanin, M. Ivšić) otišao u Pariz na poslijedoktorski studij. Vrativši se, do 1937. bio je profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Iako mu je sredinom 1945. ponuđen posao u državnoj službi, nije želio služiti komunističkomu režimu, za koji je proročki predvidio da će pasti »preko noći«. Uzdržavao se prevodeći s njemačkoga i francuskoga, orguljao je u crkvi… Između 1920. i 1945. objavio je više desetaka eseja, studija, kritika i drugih članaka te nekoliko knjiga eseja. Uz Ljubomira Marakovića i bl. Ivana Merza bio je u to vrijeme ponajbolji poznavatelj francuske kulture u nas. Izričito se protivio fašizmu, nacizmu i komunizmu, smatrajući da svi totalitarizmi jedinstveno niječu kršćanski nazor. Kritizirao je međutim i »kvantitativnu demokraciju«, »kultiviranje nižih nagona« i »laskanje masi«. Narodna sloboda ima vrijednost samo ako je podložna Božjim zakonima. Hrvatska mora biti »ognjište duha«. »Hrvati ponajprije vole duh i duh je za njih počelo života.« Polazeći u svojoj filozofiji od »metafizičke osi«, smatrao je da postoje duhovne zakonitosti povijesnoga razvoja koje proizvode iste učinke u različitim vremenima. Tko povijest gleda bez vjere u djelatnu Providnost, ne gleda je realno niti je može razumjeti. Smatrao je da za javni rad katolik treba da ispuni dva uvjeta: pobožnost i studij. Samo »etički jaki i duhovno spremni« ljudi mogu voditi društvo. Umro je 1. ožujka 1976. u Zagrebu. (L.)
