Trebalo je proći punih šest dana od katastrofalnoga potresa koji je 29. prosinca, još jače nego potres dan ranije, pogodio Banovinu i odnio toga dana sedam ljudskih života da Vlada Republike Hrvatske proglasi u ponedjeljak 4. siječnja katastrofu. To znači da od toga trenutka odgovornost za pomoć unesrećenima i obnovu koja treba brzo nastupiti, bez odgađanja, preuzima središnja država, a ne lokalna zajednica kako je to slučaj s elementarnim nepogodama.
Upravo se preko spontane mobilizacije tisuća ljudi pokazalo da su brže nego institucije vlasti prave razmjere katastrofe prepoznali hrvatski građani i mnogi drugi u Europi i svijetu koji su preuzeli na sebe ulogu svojevrsne »vlade zajedništva« i masovno pritekli u pomoć stradalim ljudima i objektima. Posebno su se iskazali Caritasi na nacionalnoj, biskupijskim i župnim razinama i brojni volonteri – među kojima su se pogotovo isticali mladi – pritječući u pomoć ne čekajući pošiljke iz državnih robnih rezerva, nego noseći u kutijama i vrećicama ono što su imali u svojim osobnim ostavama. Na snagu zajedništva nisu mogla utjecati ni neka nesnalaženja npr. Crvenoga križa za koji se govori da u prvim danima nakon potresa nije uvijek bio na vrhu zadatka (i čiji predstavnici, uzgred rečeno, nisu dopustili novinarima Glasa Koncila da u njihovu prihvatilištu razgovaraju s unesrećenim vjernicima).
Velika žrtva stanovništva sisačkoga kraja pogođenoga potresom i »pokret dobrote« koji je spontano nastao u danima nakon potresa s prelaska iz stare u novu godinu preobrazili su se u svojevrstan stožer nacionalnoga povjerenja. Naime, mnogi hrvatski građani koji su željeli doći u Sisak, Petrinju, Glinu, Žažinu, Kravarsko, Majske Poljane i druge snažno potresene krajeve slali su pomoć, istodobno u volonterima prepoznavši svoje produžene ruke, znajući da će dati sve od sebe da pomoć stigne ljudima koji su ostali bez adrese. Tolika snaga žrtve, povjerenja i solidarnosti sada s pravom traži da oni koji su preuzeli odgovornost za saniranje posljedica potresa ne pristupe tomu činovnički, na način da se »iz središnjice« imenuje bezbroj povjerenstava te da se troši energija i sredstva za rast jalova birokratskoga aparata koji svoj smisao vidi u gomilanju papirologije, nego da se svemu pristupi odgovorno, stručno, transparentno i učinkovito.
Upravo je nevjerojatno da nakon silnih milijuna eura koje je Europska unija već uplatila za sanaciju posljedica potresa koji je u ožujku 2020. pogodio Zagreb i zagrebački kraj nije vidljivo da se išta većega događa po pitanju obnove, a novi je potres samo donio dodatna razaranja. Ako već sada, dok je obnova u čekaonici, u pozadini vriju pogodovanja raznim »obnoviteljskim« interesima i pritiscima koji dolaze izvana i iznutra, u tom bi se slučaju već sada moglo govoriti o izdaji, a što je veća manipulacija katastrofama, to je veća i izdaja.
Seizmološka struka kaže da je potrese nemoguće predvidjeti, to jest da se uvijek događaju slučajno. Za razliku od potresa, ni solidarnost ni dobrota nisu plod slučaja, nego prokušana identitetska karakteristika većine hrvatskoga naroda. Zato se obnova koja slijedi ne smije prepustiti slučaju jer bi u suprotnom mogla postati – slučaj.
