POKOPAN U POTRESU STRADALI DUGOGODIŠNJI ORGULJAŠ IZ ŽAŽINE »Stanko je sada na svom mjestu u svoje vrijeme«

Objavio
Marino Erceg
-
Stanko Zec
Fotografije potresom razorene župne crkve sv. Nikole i sv. Vida u Žažini obišle su svijet

Kakva god bila materijalna stradanja od prirodnih katastrofa i ratova, prizori ni jedne porušene kuće ili zgrade ne mogu biti tužniji od gubitka ljudskoga života. U nedavnom potresu 29. prosinca tragično je preminulo sedmero ljudi, u Petrinji djevojčica Laura Cvijić, u Majskim Poljanama otac i sin Franjo i Mario Tomić, Darko Kožić, Dušan Bulat i Mile Jurković te u Žažini Stanko Zec. Nekoliko dana nakon razornoga udara poginuo je i Albin Conjar, koji je stradao pomažući bratićima na krovu kuće u Petrinji. Desetci ljudi su ozlijeđeni, a među njima su i vatrogasci te članovi drugih kriznih služba.

Dozivali su i Zeca, no nije se odazivao

Stanko Zec, kao orguljaš i župljanin župe sv. Nikole i sv. Vida u Žažini, Crkvi je vjerno služio više od trideset godina. Kobnog 29. prosinca Zec je bio među župljanima koji su se u crkvu zaputili očistiti tragove štete koje je ostavio prvi, blaži potres. U trenutku pospremanja udario je jak potres od kojega se urušio zvonik koji je sa sobom povukao kor i čitav krov i svod nad središnjom lađom crkve. Slavica Borić, Ivica Domitrović i Ana Novosel uspjeli su istrčati iz crkve kada je potres udario. No umjetnik iz Letovanića Božidar Škofač, koji je brisao prašinu i zakrivao jaslice, te Stanko Zec koji se nalazio kraj orgulja, ostali su zarobljeni u urušenoj crkvi. Škofač je smrt izbjegao za dlaku. Zatrpale su ga letve, cigle, crjepovi, grede… No unatoč svem metežu uspio je pod drvenim stolom sačuvati živu glavu. U trenutku dolaska pomoći bio je pri svijesti i zapomagao je. Iz krša ga je izvukao hrvatski branitelj Zlatko Štefanac Škanjac, koji je do urušene crkve dotrčao doslovno u papučama. Dozivali su i Zeca, no nije se odazivao.

»Stanko, evo ti groba: samo se biskupi i kardinali i pape pokapaju u crkvi. Tebe je dragi Bog pokopao u žažinskoj crkvi zauvijek kad su se na tebe srušile tone cigle, ali ti je darovao i vječni nadgrobni spomenik«, propovijedao je na sprovodnoj misi župnik Piličić

Njegovo beživotno tijelo vatrogasci su iz crkve izvukli u večernjim satima, nakon što su bageri morali razrovati zid pročelja kako bi uopće mogli započeti raskopavanje hrpe cigla koje su činile kor crkve.

»Bog ima svoje planove koje mi ne vidimo i ne razumijemo«

Na Staru godinu, na dan kada smo se opraštali od godine Gospodnje 2020., obitelj i poznanici na mjesnom su se groblju opraštali od tragično preminuloga Zeca. Pod oblačnim žažinskim nebom pridružili smo se tužnoj nekolicini, razdvojenoj epidemiološkim mjerama i maskama koje su im prekrivale lica. Molili smo da pokojnikova duša započne svoju novu i vječnu godinu u punini s Bogom i rajskim mirom. Sprovodnu misu i obrede predvodio je sisački biskup Vlado Košić. »Imao je potrebu da ide svojim orguljama, da svira, da pjeva i da se brine za njih, što je i činio dugi niz godina s velikom ljubavlju. To je, možemo reći, bio zemaljski razlog njegove smrti, ali Bog ima svoje planove koje mi ne vidimo i ne razumijemo«, rekao je sisački biskup o pokojniku, bez kojega župa i Žažina više ne će biti iste. Domaći župnik Ilija Piličić propovijedao je o onome što su nam o Zecu rekli mještani Žažine – da je uvijek bio nasmijan, svima na raspolaganju za pomoć i da je neumorno služio u župi, i to ne samo na koru i za orguljama. Okupljene je suočio s teškim pitanjem: »Stanko, gdje si ti bio u utorak 29. prosinca, malo poslije podne? Jesi li bio na pravom mjestu u pravo vrijeme ili na krivom mjestu u krivo vrijeme? Mnogi će kazati da si bio na krivom mjestu u krivo vrijeme jer si poginuo. Ja bih rekao to malo drugačije: Stanko je bio na svom mjestu u svoje vrijeme.«

»Kad nema Stanka, neka nema ni orgulja«

Nastavio je župnik propovijedati: »Mi ljudi ne razumijemo Božje planove, zašto se određene stvari događaju baš ovako kako se događaju, to samo dragi Bog zna. Ali, Bog ti je dao jednu posebnu milost: kad nema Stanka, neka nema ni orgulja, neka nema ni crkve, bez njega crkva u Žažini više nije ista. Stanko, evo ti groba: samo se biskupi i kardinali i pape pokapaju u crkvi. Tebe je dragi Bog pokopao u žažinskoj crkvi zauvijek kad su se na tebe srušile tone cigle, ali ti je darovao i vječni nadgrobni spomenik, ne samo od mramora, nego od trajnoga sjećanja svih nas mještana i cijeloga svijeta jer su slike tvoga groba obišle cijelu zemaljsku kuglu: orguljaš je nestao u prašini svojih starih orgulja i crkve koju je toliko volio. Od sada je crkva u Žažini tvoj nadgrobni spomenik«, rekao je pred lijesom pokojnika Zeca župnik Piličić. Propovijed je zaključio ponovivši misao koja je posebno ganula tužni zbor: »Stanko nije bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Stanko je sada na svom mjestu u svoje vrijeme.«

»Ljudi pamte Stanka po dobru«
Stanko Zec bio je na raspolaganju za sve što je bilo potrebno u župi. I inače je po crkvi redovito čistio, popravljao te uređivao prostore oko crkve. Bio je član župnoga pastoralnoga vijeća, za njegova se angažmana u župi izmijenilo više župnika i sa svima je blisko surađivao kao angažirani pastoralni pomoćnik. Redovito je obilazio župljane sa župnikom za vrijeme blagoslova obitelji. Na misama je svirao svake nedjelje, a po potrebi i preko tjedna. Poznavao je sve melodije i samostalno je određivao repertoar. Istaknuo se i u vremenima rata, kada je njegov kraj stradao od velikosrpskoga agresora i mještani pamte da je osobno spašavao ljude. »Ljudi pamte Stanka po dobru. Kada sam došao u župu, njegova me obitelj prva zvala na ručak, bili su prvi župljani koje sam pobliže upoznao«, rekao je u razgovoru za Glas Koncila župnik Piličić, koji je u Žažini kratko, oko pola godine. Do smrti zajedno sa suprugom živio je mirne umirovljeničke dane. Kuća u kojoj su stanovali oštećena je u potresu, a njegova udovica do daljnjega živi kod sinova.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA