Mnogo paradoksa moglo se doživjeti u danima nakon potresa u Petrinji i Glini. Cesta koja inače spaja ta dva veća grada Banovine u prvim danima nove godine bila je prepuna automobila, dostavnih vozila i strojeva u inače ispražnjenim hrvatskim krajevima pa je rutom koju se inače prelazi za dvadesetak minuta trebalo voziti i tri puta duže. S druge strane, velika patnja i stradanje izvukli su ono najbolje iz ljudi i doveli u taj kraj, stradao u Domovinskom ratu, ljude koji su odlučili pomoći iz cijele Hrvatske, ali i šire. Sedam župa Petrinjskoga dekanata, njihovi župljani i vjernici, brojni tamošnji stanovnici ostali su bez svojih kuća, a u prvim satima i danima strah, dezorijentiranost i neizvjesnost osjetio se među mnogima. Iako su se pokušali oduprijeti onima koji tvrde da nevolja nikada ne dolazi sama, misleći pritom i na pandemiju, ona je u danima raskrčivanja porušene Banovine ostala u drugom planu. Zaboravilo se na maske i razmak nakon spašavanja žive glave i suočavanja s posljedicama koje je pokretanje zemljine kore ostavilo na obiteljima, ali i šire.
Petrinjski prosinački potres prouzročio je mnogo rana i na sakralnim prostorima, uvjerili smo se obilazeći župne crkve i kapele u Petrinjskom dekanatu, a neke od njih potpuno su neuporabljive i razrušene, poput svetišta Majke Naših Stradanja u Gori i filijalne crkve sv. Jakova u Mošćenici. Podrhtavanje tla uspjele su uz oštećenja izdržati sve tri petrinjske gradske župe s crkvama sv. Lovre i Preobraženja Gospodnjega (koja je još u gradnji) te montažnom crkvom sv. pape Ivana Pavla II. u južnom dijelu grada.
Mjesto namijenjeno okupljanju vjernika koje je još u izgradnji na petrinjskoj Slatini u ovim izazovnim danima u župi Preobraženja Gospodnjega prenamijenili su u Caritasovo skladište i distributivni centar. Tamo gdje su trebale stajati klupe sada su palete s mnoštvom humanitarne pomoći (vodom, hranom, dekama, posteljinom), a župnik Damir Ceković, koji je na stanovanje primio župnoga vikara iz susjedne petrinjske župe sv. Lovre Igora Borića, i dio je svojega prostora za stanovanje prenamijenio u tu svrhu. U pojedinim trenutcima pomagalo je oko 250 volontera, prema riječima voditelja Caritasa Renata Komarice, a potporu su došli dati vjernici Sisačke biskupije iz Kloštar-Ivanića i Ivanić-Grada, ali i volonteri iz Njemačke, Imotskoga i Zagreba.
I dok župnik govori kako je župna crkva postala sabirni centar, ističe i još jednu specifičnost župe – kapelicu sv. Jakova u Mošćenci, kojoj je u trideset godina dva puta rušen toranj. »U Domovinskom ratu srušen je toranj, a upravo je ovdje stolovao sadašnji biskup Vlado Košić i upravljao petrinjskim župama. Sada je udario potres, toranj je popucao i nagnuo se na jednu stranu, a budući da je crkva smještena uz glavnu prometnicu Petrinja – Sisak, bila je opasnost i za pješake i automobile. Određena je za rušenje te je prvoga dana u novoj godini ta crkva u kojoj se svake nedjelje slavila misa ostala po drugi put u trideset godina bez tornja«, napominje župnik Ceković, ističući da je crkva snažno popucala te da je upitna statika cijele kapele. Zato je s olakšanjem dočekano dopuštenje biskupa Košića uoči prve nedjelje nakon potresa da se za misna slavlja mogu upotrijebiti dvorane i neposvećeni prostori u župama gdje crkve nisu sigurne ili su srušene pa se ne mogu upotrebljavati. Najmlađa petrinjska župa sv. Ivana Pavla II., nasreću, i dalje je u liturgijskoj funkciji, ali nastradala je župna kuća, na kojoj je uništen crijep u padu dimnjaka.
Još je jedna crkva u potpunosti razrušena u Petrinjskom dekanatu, ona u Gori, a riječ je o svetištu Sisačke biskupije posvećenom Majci Naših Stradanja smještenom uz važnu cestu od Petrinje prema Glini. Crkva je posvećena prije pet godina, a izgrađena je kao rekonstrukcija gotičke dvoranske crkve sa zvonikom na preslicu. No sve se urušilo, kao i župna kuća, rekao nam je župnik Paško Glasnović, koji više nema gdje stanovati u Gori pa je prvih tjedan dana nakon potresa svakoga dana dolazio u župu kako bi bio uz vjernike i ruševine crkve. Svetište je dobilo crvenu naljepnicu statičara i predviđeno je za rušenje, a izričito mu je zabranjeno ulaziti u bilo koji objekt pa razmišlja kako spasiti skulpture iz crkve, ali i vlastite stvari u župnoj kući.
»Osjećam po ulaznim vratima u župnu kuću da se svakim danom sve teže otvaraju. Pokazuje to da je situacija, nažalost, sve gora i teža. Pitam se gdje ću imati mise, gdje ću živjeti. No kao jedino utočište spasa sada su se pokazale pomoćne zgrade koje imamo. Pokušat ćemo ih osposobiti da se barem 50-ak vjernika može okupljati na misama, da napravimo nužno za stanovanje«, rekao je župnik, kojega je potres zatekao u župnoj kući pri ručku. Jedva je izvukao živu glavu, svjedoči, a kao »sitnicu« opisuje potres dan prije razornoga.
Na području njegove župe nalazi se i selo Strašnik, u kojem su većinom katolici. Privuklo je pozornost u posljednjim danima 2020. godine jer je bilo epicentar potresa. »Tamo je kapela sv. Šimuna i Tadeja, oštećena je, ali nije potpuno razrušena. Ljudi su ‘obezglavljeni’, posebice je prvih dana bio veliki kaos. Ne žele ići dalje od svojih kuća, a to je jad i bijeda.«
Mnogo se prvih dana nakon potresa govorilo da pomoć ne stiže do udaljenijih krajeva, a neka mjesta u okruženju Petrinje obišli smo dva dana nakon potresa. Put nas je, na mjestima gdje ne pomažu ni mobilne mape i navigacija jer je internetski signal slab, doveo do Hrvatskoga Čuntića, mjesta s manje od stotinu stanovnika, koji je u Domovinskom ratu, ali i sada u potresu, doživio razaranje. Tamo smo uz franjevački samostan i sjedište župe sv. Antuna Padovanskoga susreli mladoga Matea Prečanicu koji je došao po higijenske potrepštine koje se dijele u župnoj garaži.
»Nije istina da nismo dobili pomoć. Vojska nas je obilazila i pitala tko želi ići na smještaj u petrinjsku vojarnu, potom su došli iz HGSS-a, obilazili su nas volonteri iz Zagreba, Splita, a na kraju su nam stigli i vatrogasci s juga zemlje. Mi smo spavali u automobilu jer nam je u kući otišao nosivi stup. Bojimo se daljnjih podrhtavanja jer gotovo nema noći u kojoj se zemlja ne trese. Došlo je mnogo pomoći, na čemu smo zahvalni, no mi smo po pitanju hrane dobro stajali. To je zato što smo daleko od grada pa uvijek imamo zalihe. Iznenadilo nas je i kako smo već 24 sata nakon potresa dobili struju, a neki su u gradu to čekali i duže«, rekao nam je Prečanica.
Upravo su svećenici na terenu, pokazalo se prvih dana, bili veliki organizatori pomoći i smiritelji situacije, iako su mnogi od njih i sami bili potreseni te spavali u automobilima, dijelom zbog straha, dijelom zbog toga što nisu imali kamo otići i nisu htjeli napustiti vjernike. Takvo svjedočanstvo ima i župnik u Čuntiću franjevac Petar Žagar. Bio je u tom mjestu i tijekom rata, a kaže kako njegovi župljani ovu prirodnu katastrofu i nepogodu uspoređuju upravo s tim događajem. »Moji župljani sada govore da je rat majka jer tada barem možeš pobjeći gdje nema rata, otići u sigurnija mjesta. Kod potresa ne možeš pobjeći, a ne znaš ni kada će udariti«, govori nam franjevac u 72. godini, koji nije htio napustiti svoje vjernike ni u ovoj suvremenoj prirodnoj katastrofi.
Župna crkva dobila je oznaku »privremeno neupotrebljivo«. Prema procjeni župnika najviše je stradao toranj crkve koji originalno stoji u Čuntiću još od sredine 18. stoljeća, a ovijen je i dodatno zaštićen nakon Domovinskoga rata. Kaže da su ga konzervatori htjeli očuvati kao starinu, a samostan i crkva su obnovljeni. Mnogo su teže prošle okolne filijalne kapelice: ona Glavosijeka sv. Ivana u Pecki koja će se trebati rušiti (a u njoj su se svake nedjelje slavile mise) te sv. Josipa u Kraljevčanima, gdje se očekuje skidanje napukloga tornja.
U pomoć u saniranju posljedica potresa stanovnicima Čuntića došli su i članovi dobrovoljnoga vatrogasnoga društva Čilipi s juga zemlje, koje smo zatekli pri postavljanju najlona na jednu stradalu kuću. »Znali smo da će pomoć stići u Petrinju i Sisak, no da će okolna sela možda ostati na rubu. Tako smo na karti pronašli mjesto Hrvatski Čuntić, nazvali župnika i dogovorili dolazak. Iste večeri na dan potresa krenuli smo iz Konavala i došli drugo jutro. Skidali smo dimnjake, pokrivali krovove najlonima. Sve smo donijeli sa sobom, i hranu i vreće za spavanje, jer nismo htjeli biti na teret ljudima ovdje koji već imaju dovoljno trauma«, rekao nam je Ivica Skurić, koji je zajedno sa sedmoricom kolega dva dana pomagao u Čuntiću.
Pomoć do Čuntića dolazi i preko Hrastovice, većega mjesta u kojem je središte župe sv. Bartola kojom upravlja fra Dragan Grizelj. I ondje je crkva potpuno uništena, statičari su joj dodijelili crvenu naljepnicu, a iako izvana ne izgleda jako oštećena, župnik nam pripovijeda kako su pregradni zidovi popadali, a srušila se i oltarna menza i razbila u tisuće dijelova, kao i sav crkveni inventar. »Već je u prvom potresu župna crkva stradala, a ovaj drugi učinio je veliku štetu. Neki će se dijelovi crkve morati srušiti – toranj i svetište. Stradala je i stara srednjovjekovna kapela sv. Petra na groblju, krovište je stradalo u kapeli Bezgrješnoga Srca Marijina u Budičini, ali župna kuća nije oštećena i sigurna je za život«, napominje župnik Grizelj. Zato su tamo primili i susjednoga župnika, a tamo je nakon potresa bio i fra Mate Bašić iz Karlovca koji je s mladićima iz pokreta »Exitus« organizirao pomoć stradalima.