SELA – ŽAŽINA – STARI FARKAŠIĆ Snažan potres 29. prosinca u župama Sisačko-pešćeničkoga dekanata ostavio je teške posljedice. Prva sisačka crkva u koju smo ušli nakon razornoga potresa bila je crkva sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska. Riječ je o sakralnom dragulju sisačkoga kraja, koji je potres teško ranio. Pukotine su vidljive na svim zidovima i iz velikih udaljenosti. Tragovi potresa vidljivi su i na visokim bijelim zvonicima, a kretanje uz crkvu opasno je zbog mogućega pada crjepova ili odlamanja slojeva žbuke. Jedini koliko-toliko siguran ulaz u crkvu jest kroz sakristiju. »Bože, pomozi!« uskliknuo je uvodeći nas u sakristiju, kao rudare u rudnik, zvonar Franjo Palaić. On je u crkvi u Selima bio i u trenutku potresa, kada je svećenik Hrvoje Zovko slavio sprovodnu misu. »Kada je zatreslo, velečasni Hrvoje podizao je misu. Ljudi van, nas dvojica kroz sakristiju i izvukli smo se dok je sve prestalo. Vratili smo se u crkvu i završili smo misu. Pričestili smo se pod obje prilike, zgrabili stvari, pogasili električna zvona i vratili se van«, opisao je zvonar Palaić.
U crkvi je vrijeme stalo. Papir na kojem su zapisane misne nakane i tekst Vjerovanja prekriveni su debelim slojevima prašine. Sa svoda nad središnjim dijelom crkve proviruju smeđe opeke i vrebaju opasne pukotine. Opasno su napuknuti i lukovi nad prozorima. Kor je nesiguran. Sve je sivo, prepuno odlomljene žbuke. Razina pogođenosti potresom u crkvi sv. Marije Magdalene na prvi je pogled gotovo identična razmjerima stradanja sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa. U sklopu župe nalazi se i dječji vrtić, no izbjegao je velika oštećenja i ni jedno dijete nije stradalo. Potres je pogodilo i staru kuriju, u kojoj župnik više ne stanuje, te župni stan.
Najteže od svih crkava dekanata, kao i Sisačke biskupije općenito, stradala je župna crkva sv. Nikole biskupa i sv. Vida mučenika u Žažini, gdje je tragično preminuo, čisteći instrument na kojem je Crkvi vjerno služio više od četiri desetljeća, orguljaš Stanko Zec. Na njegovu tragičnu smrt prvih je dana nakon potresa podsjećao vitki bijeli lampion, postavljen na improviziranom zidiću od dvije-tri cigle ispred hrpe ruševnoga materijala uz crkvu. Za vrijeme našega posjeta onomu što je od crkve nakon potresa preostalo vjernici Žažine i obližnjih sela samoinicijativno su prilazili te se u šoku križali pred strašnim prizorom. »Kuće nam nisu toliko uništene, ali ovo nas je dotuklo. Ovo je živa žalost«, rekla je pred žažinskim svetim brijegom mještanka Marica Kozačinski. Netom nakon toga pred crkvom je sa svojom obitelju zastala druga mještanka, koja živi u Žažini od završetka rata, a u razrušenoj župnoj crkvi kršteni su joj unuci. Pomolila se pred svijećom tragično preminuloga župljanina, nakon čega je pred prizorom briznula u plač.
»Kada je zatreslo, velečasni Hrvoje Zovko podizao je misu. Ljudi van, nas dvojica kroz sakristiju i izvukli smo se dok je sve prestalo. Vratili smo se u crkvu i završili smo misu«, opisao je trenutak potresa zvonar u župi u Selima Franjo Palaić
Teško je riječima sažeti potresan prizor do temelja porušene crkve. Zvonik koji se nalazio iznad pročelja urušio se, kao i čitav svod i cjelokupni krov nad glavnom lađom, što je povuklo i kor crkve. Od crkve su ostali samo stražnji zid, koji čini svetište, te dva bočna zida, gdje je s lijeve strane potres preživjela samo sakristija. Visoka hrpa cigla nalazi se u sredini nekadašnje lađe, kao i ispred porušenoga glavnoga ulaza. O snazi potresa osim porušene crkve svjedoče i uništene zatege koje je, može se pretpostaviti, potres najprije izbacio iz središta u zidu, a polomila ih je čitava stropna konstrukcija prilikom urušavanja crkve. Pod hrpom rastrganih cigla ispred nekadašnjega glavnoga ulaza moguće je uočiti sažvakane dijelove orgulja, batiće koji su činili tipke i drvene komade masivnih klupa, a i pristup je opasan jer se između cigla kriju i veliki čavli, komadi stakla i brojni drugi uništeni dijelovi inventara. Crkva u Žažini izgrađena je u baroknom stilu u drugoj polovici 18. stoljeća, a stradala je u Drugom svjetskom ratu, nakon kojega zapravo nikada nije temeljito obnavljana.
Iako je jako treslo, crkve i župni objekti u ostatku dekanata nisu porušeni do temelja. Na sjeverozapadnom rubu dekanata, u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pešćenici, odmah nakon Lekenika na cesti prema Zagrebu, oštećen je slavoluk koji spaja svetište i lađu i pojavile su se pukotine uzduž spojeva zidova u kutovima. Pojavila se velika pukotina na spoju tornja i crkve. Oštećena je i apsida nad jednim vitrajem.
»Kada je bio potres, istrčao sam iz župne kućne i gledao sam kako je lukovica tornja doslovno plesala«, opisao je za Glas Koncila župnik Branimir Motočić. Na jugozapadnom rubu dekanata, u župi sv. Marte u Šišincu, na crkvi na kojoj su još vidljive i posljedice velikosrpskoga razaranja napuknuo je zvonik koji se nalazi iznad pročelja. Još nije izvjesno u kojem će smjeru ići obnova. Bez teških posljedica prošla je i župa sv. Jurja u Maloj Gorici, premda su na sredini zvonika vidljive debele pukotine.
»Ovaj dio uvijek netko tuče. Stradali smo i u Drugom svjetskom ratu. U zadnjem ratu znali smo kada se skloniti. Djeca su se normalno igrala na cesti i po dvorištima i pjevala ‘Mi smo garda hrvatska’. A kod ovoga ne znamo kada će ponovno zagrmjeti«, rekli su supružnici Krznarević
U dijelu dekanata uz lijevu obalu Kupe, u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Starom Farkašiću, potres nije sravnio staru crkvicu, no kao i u ostatku okolice Siska i Petrinje i u tom je mjestu mnogo razrušenih obiteljskih domova. Ljudi se snalaze na svakakve načine ako nisu uspjeli otići k rodbini ili poznanicima u sigurnije krajeve. Zastali smo kratko u dvorištu obitelji Krznarević. Uz potresom pogođen obiteljski dom dvorište je postalo improvizirani dnevni boravak. Svakodnevica se provodi čas u autu, čas uz stolić na otvorenom, čast u kamp-prikolici koju su dobili na dar i koju je potrebno ugrijati uz pomoć glasnoga agregata. »Dobar dan. Ja sada ovdje kampiram, kao čovjek od 63 godine. Evo, za ovim smo stolićem na otvorenom danas jeli«, obratila nam se glava obitelji Krznarević, otac i djed Stjepan. Kuća nije sravnjena sa zemljom, no još je vrlo upitno hoće li pokušati obnoviti svoj dom ili će ga trebati porušiti i ponovno izgraditi od temelja. Cijela je obitelj u vrijeme potresa uspjela pobjeći iz kuće i spasiti živu glavu. Na dan našega susreta, na Staru godinu, još ih nisu obišli statičari, no više ih zabrinjava struja i kako je provesti iz kuće kako bi jednostavnije grijali kamp-prikolicu. Pokušati bilo što oko struje na svoju ruku vrlo je opasno jer je krov otvoren i kiša je padala nekoliko dana na spojeve i kutiju s osiguračima. »Sjedio sam i gledao televiziju. Nisam se ni uspio otprve dići iz fotelje i u sekundi istrčati. Supruga je uzela unuku Tenu, a snaha unuka Frana te su izjurile. Silina potresa bacila ih je na tlo pred kuću. Mene je isto bacalo po kući dok sam se probijao van«, opisao je Stjepan Krznarević.
Uz kuću je i obiteljsko imanje i domaće životinje i zato se ne mogu smjestiti trajno negdje drugdje. Spavaju u desetak kilometara udaljenom Šišincu, no cijeli »radni dan« moraju provesti praktički na hladnoći. »Prozebli smo, prsti se ukoče, bole križa. Odemo se nakratko ugrijati do auta ili do kamp-prikolice«, opisao je Krznarević. Puno znače ipak geste pomoći malih ljudi. Prolaze ljudi, dodali su supružnici Krznarević, nose pomoć, pitaju ih što treba. Ponudili su im i da im privremeno pokriju porušeni krov crjepovima, kako bi se spriječilo daljnje propadanje kuće od oborina.
»Imali smo sve i najednom nemamo ništa. Pitala me mala unuka zašto ne plačem. Ali samo sam se danas već dva puta slomio. Da bar možemo nekamo otići da ovo ne gledamo svaki dan. Radili smo cijeloga života, i mi i moji roditelji, a sada više nemamo gdje biti«, ispričao je kroz suze Krznarević. Gore je ovo iskustvo, složili su se Krznarevići, nego ratno razaranje. Naime, iako je obližnji Novi Farkašić poprište jedne od presudnih hrvatskih vojnih pobjeda na početku Domovinskoga rata, i Stari je Farkašić stradao u ratu, gotovo kao prva crta obrane. »Ovaj dio uvijek netko tuče. Stradali smo i u Drugom svjetskom ratu. U zadnjem ratu znali smo kada se skloniti. Djeca su se normalno igrala na cesti i po dvorištima i pjevala ‘Mi smo garda hrvatska’. A kod ovoga ne znamo kada će ponovno zagrmjeti«, rekli su Krznarevići. Ipak unatoč svemu ne može se zaključiti da su se predali. »Mi sad možemo plakati i kukati, ali time ne ćemo ništa promijeniti«, riječi su kojima su nas Marica i Stjepan Krznarević ispratili iz onoga što je preostalo od njihova doma.
Samo su dvije župe – Lekenik i Veleševec – prošle uglavnom bez strašnih stradanja
