Ljudima koje duhovno pratim ponekad dajem sljedeću zadaću: »Zamislite da imate još samo jedan dan života. Što biste činili? Koju biste poruku htjeli dati svojim životom? Koji biste trag htjeli ubilježiti u ovaj svijet?« Neki tada kažu da bi htjeli još jednom susresti ljude koji su im najdraži. Rado bi im protumačili koji im je bio najveći pokretački razlog, zašto su živjeli tako, a ne drukčije, što su zapravo htjeli izraziti svojim životom.
Drugi govore da bi bili posve u sadašnjem trenutku, da bi život još jednom svjesno zaživjeli, kušali okus života, osjetili tajnu življenja. Treći bi jednostavno dalje činili ono što upravo čine. Ali bi to svjesnije činili. Ako svoju predodžbu o posljednjem danu prenesem na svoj posao, onda ću biti budniji u svojem radu. Svjesno uzimam alat u ruku, svjesno oblikujem i formiram. Osjećam: mogu stvoriti nešto što će samo preko mene biti učinjeno. Ili ako pišem pismo, svjesno ću birati riječi. Što bih od svega stvarnoga htio staviti u pismo? Kako bih ljudima s kojima radim mogao reći da ih volim, da su mi važni, da bih ih svojim radom htio obradovati? Kako bih mogao učiniti da moji suradnici osjete da se isplati živjeti? Kako bih izvršio ono što mi je naloženo?
Ako dakle razmotrimo predodžbu o posljednjem danu, onda će naš posao dobiti drugu kvalitetu. Predodžba nam mora pomoći da i svoj svakodnevni rad drukčije shvaćamo i doživljavamo. Tada ću svaki dan svjesno odlaziti na svoj posao. Pokušat ću biti posve u sadašnjem trenutku, biti posve u onom što upravo činim. Dobit ću tako osjećaj za to da je sve što činim vrijedno. Često si ne mogu izabrati posao. Ali način kako radim – to je samo moja stvar.
Iz »Knjige o umijeću življenja«, Glas Koncila, 2020.
