Vremenske nepogode utječu na čovjeka. Znanstveno dokazano. Nije svejedno kakvo je vrijeme vani. »Južina« ljude osobito teško pogađa. Često se zna čuti i primjedba, osobito među starijima i bolesnijima, kako je »to sve od vremena«. S druge strane, jesu li možda vremena kriva u svom povijesno-prostornom izričaju? »Prije je bilo bolje/gore«, zna se, jednako tako, prokomentirati na uglu nekoga kvarta ili čuti s prozora starije susjede. No je li doista tako? Je li točno da je vrijeme krivo ili da su vremena kriva? Ili možda, kako pjesma kaže – more? Život uči da je sreća prolazna, nestalna poput sapunice jeftinoga deterdženta, a radost je obilježje i dokaz dubokoga unutarnjega zadovoljstva. Iskustvo ljudima, poput pečata, u srce i razum utiskuje i svijest o istinitosti Isusovih riječi po piscu poslanice: »Isus Krist, jučer i danas isti je! I u vijeke!« (Heb 13, 8). Dakle, tko je onda kriv? Sve ono što okružuje čovjeka: i vrijeme, i povijest, i prostor, i djelovanje, a posebno čovjekove odluke – utječe na ljude i čini ih zadovoljnima i radosnima, ne tek prolazno sretnima. Stoga je, najvjerojatnije, važno preuzeti, ne krivicu, nego odgovornost za vlastito djelovanje. Promašenost može naučiti bolje gađati, preciznije ciljati, a lamentacija i nepotrebno svaljivanje odgovornosti na druge vodi jedino kukavičluku; mentalitetu Jude Iškariotskoga: bijegom se rješavaju problemi. Kako da ne! Jedino autentičan susret s istinom može čovjeka pročistiti, obnoviti, rasvijetliti i, na kraju, posvetiti. Suočavanje s vlastitom odgovornošću za svoju radost te za svoju svetost nije nimalo lak pothvat, ali je moguć! Zato valja suočiti se, ne bojati se! Isus je konstantno dobar, uvijek blizu, uvijek tu. Ne mari za čovjekovu krivicu, ali mari itekako za njegovo nastojanje. Nije pitanje tko je kriv, nego ide li čovjek naprijed ili ne.
