Monika Pranjić sisačka je liječnica i glazbenica, športašica i članica Pastoralnoga vijeća sisačke katedralne župe Uzvišenja svetoga Križa u kojoj aktivno sudjeluje kao čitačica i zborašica na misnim slavljima. Sisački potres doživjela je u Krapinskom Toplicama, gdje je na specijalizaciji kardiologije. Stan u kojem živi s roditeljima nije doživio poremećaje u statici pa se u njemu može živjeti. Posebno ih muči što je jako ranjena sisačka katedrala uz koju je Monika vezana cijeli svoj život.
Rođena je 19. prosinca 1992. u Sisku. Otac joj je Luka, rodom iz Šimića nedaleko od Banje Luke, a majka Vesna iz Hriba kraj Gerova u Gorskom kotaru. Braća su joj Marko, rođen 1986., i Marin, rođen 1989. godine. Roditelji su diplomirani pravnici, upoznali su se na fakultetu u Zagrebu i od tada su zajedno.
»Braća su završila FER u Zagrebu i bave se programiranjem. Stariji brat sa suprugom čeka rođenje maloga Mihaela, svi mu se jako veselimo! Mlađi brat Marin još nije oženjen. Obojica žive u Zagrebu.«
»Otčevi roditelji prije rata doselili su se u Kutinu, nažalost ih nisam upoznala. Majčina otca također nisam upoznala, a baka je živa, u 82. je godini. Doselila se u Sisak prije 20-ak godina iz Gorskoga kotara. Donedavno je živjela sama u svojem stanu, ali nakon nedavnoga potresa koji joj je uništio dom doselila se k nama. I dandanas kuha najbolje čušpajze i radi najbolju štrudlu od jabuke. Kada su naši roditelji gradili zajednički život, kretali su od nule. Cijeli su život neumorno radili i brinuli se o nama, kako bismo imali dovoljno za život i puno više od toga, štitili nas i odgajali u vjeri. U Sisak su došli nakon studija trbuhom za kruhom. Starija su se braća uvijek zaštitnički ponašala prema meni. Voljela sam loptu odmalena. Loptu i more. Bila sam vrlo živahno dijete, a po pričama svojih roditelja i dosta zahtjevno. Takva sam i danas.«
»Odrastati u vjerničkoj obitelji poput moje darovana je milost. Za vrijeme osnovnoškolskih dana pohađala sam župni dječji zbor i redovito pjevala na nedjeljnim misnim slavljima. Kod kuće se obvezno molilo prije ručka i prije spavanja, a često se molila i krunica. Kako sam odrastala, intenzivnije sam se uključila u život svoje župe tijekom priprema za krizmu kada je župnik moje župe bio Dragutin Toplak. To je bilo vrijeme kada sam svakodnevno dolazila na mise. A s mise sam išla na treninge plivanja. Kako me svakodnevno viđao, znao mi je reći: ‘Mala, ti buš išla u časne!’ Kao da je znao da sam i o tome promišljala. Sjećam se da sam još kao curica sanjala o tome kako ću postati liječnica ili časna sestra. Divila sam se liječnicima koji pomažu bolesnima, a časne su me se sestre dojmile čistoćom pogleda, svojim držanjem i discipliniranim životom posvećenim molitvi. Nakon krizme tijekom srednjoškolskih dana još sam se aktivnije uključila u život svoje zajednice. Tada je naš župnik bio Antun Sente, sadašnji rektor Nacionalnoga svetišta svetoga Josipa u Karlovcu. Bila sam uključena u nekoliko katehetskih skupina: u čitače, pjevače – zboraše, zbor mladih, župni zbor, a kada je osnovana biskupija i biskupijski zbor, bilo mi je povjereno da svojim glasom naviještam psalmističke stihove na nedjeljnim misama. Zatim sam bila uključena u rad povijesne skupine, sudjelovala u lekturi župnoga lista ‘Križ ljubavi’. Kao animatorica radila sam s djecom u ljetnim oratorijima, glumila u predstavama. Zajedno s nekolicinom mladih svaki sam dan, a osobito u ljetnim mjesecima, dolazila na mise, nakon kojih je uslijedilo druženje.«
»Pri kraju srednje škole, koju sam pohađala u sisačkoj gimnaziji, do odluke o svojem pozivu došla sam preko redovitoga iščitavanja redaka Svetoga pisma. Tada sam se aktivno bavila plivanjem i pohađala glazbenu školu, šest sam godina svirala harmoniku u osnovnoj školi, a zatim se prebacila na smjer solopjevanje. Kada sam odlučila postati liječnica, znala sam da nešto treba žrtvovati. Bilo mi je teško ostaviti tolike godine treniranja iza sebe, osvojila sam mnoštvo medalja na natjecanjima, a te sam godine proglašena i jednom od najboljih športašica svoje županije. No u srcu sam znala da profesionalno plivanje nije moj put i da Bog čuva za mene nešto puno bolje. Uz puno muke i odricanja tijekom studija završila sam i srednju glazbenu školu, kao u roku i studij medicine. Znalo je biti i suza, straha od neuspjeha, brojnih neprospavanih noći, ali da nisam imala obitelj koja me je podupirala i hrabrila, kao i bogatu molitvenu podršku svoje bake, sigurno ne bih uspjela. Tijekom studiranja kraće sam vrijeme pjevala u zboru ‘Izvor’ na zagrebačkoj Trešnjevci i prošla kateheze o 10 Božjih zapovijedi koje je predvodio tadašnji župni vikar Jakov Rađa. Prošla sam i kroz ciklus kateheza tečaja o pozivu ‘Otvori oči’ i ‘Kako ozdraviti srce’. Te kateheze bile su predivno iskustvo koje mi je prije svega pomoglo da prestanem doživljavati Boga kroz prizmu strogoga sudca koji kažnjava naše zločine, nego ga doživjeti kao osobu koja jest ljubav. Tijekom fakultetskih sam se dana i dalje bavila športom, pohađala plivačka i nogometna natjecanja kao članica športskih sekcija i pjevala u pjevačkom zboru studenata Medicinskoga fakulteta ‘Lege artis’, s kojim sam dobila posebnu dekanovu nagradu za društveno koristan doprinos Medicinskomu fakultetu. Kada sam završila studij, kratko sam se vrijeme bavila plesom pa sam se zaposlila u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć Sisačko-moslavačke županije i aktivno se bavila plivanjem perajama. Moje zadnje natjecanje bilo je u Lignanu na Svjetskom kupu plivanja perajama. Zainteresirala sam se i za ronjenje s bocom pa sam položila tečaj za prvu zvjezdicu, kako bih mogla uživati u promatranju morskoga plavetnila u dubinama većim od 20 metara i diviti se Božjemu stvaranju.«
»Nedavno sam postala specijalizantica kardiologije u Krapinskim Toplicama. Okružena sam predivnim ljudima koji cijene trud i zauzimanje pa mi i putovanje od stotinjak kilometra do posla ne pada teško. Sada prolazim ‘Put kroz 7 znakova Ivanova evanđelja’ voditelja Jakova Rađe. Bez tih duhovnih impulsa koje primam ne bih znala živjeti. Nedavno sam se uključila i u Koraliste Sisačke biskupije.
Sadašnji naš župnik je Marko Karača. On zajedno s kancelarom Jankom Lulićem, generalnim vikarom Markom Cvitkušićem, a posebno s našim biskupom Vladom Košićem, obogaćuje našu katedralu, kako naviještanjem Božje riječi na misnim slavljima tako i svjedočenjem vjere kroz odnos s ljudima.«
»Prošla godina bila je drugačija od svih. Zbog pandemije koronavirusa angažirana sam zajedno sa svojim kolegama u zbrinjavanju pacijenata oboljelih od infekcije COVID-19. Radi se puno i neumorno. No naučila sam da ne postoje loši dani, nego samo dobri, ali neki su dani teži od drugih. Jedan takav teži dan zbio se 29. prosinca lani kada je moju biskupiju, moj grad i moj dom zatresao katastrofalni potres. Kako zbog korone ne brojimo sate u bolnici i bolnica nam je gotovo drugi dom, nisam se mogla aktivnije angažirati u obnovi svoga grada Siska. Prvi sam dan nakon potresa volontirala u sisačkoj hitnoj, a onda sam morala put Krapinskih Toplica. Vjera da je Bog jači od potresa i da on u svojoj ljubavi ima plan za svakoga od nas sačuvala je mir u mojem srcu. I dandanas osjete se potresi, srećom manjega intenziteta. No naši životi u njegovoj su ruci. Ima li mjesta zabrinutosti?!«
