Odbor za poljoprivredu Hrvatskoga sabora raspravio je na sjednici održanoj u četvrtak 11. veljače prijedlog zakona sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorata poljoprivrednoga bilja. Predlagatelj je kao glavni cilj donošenja zakona istaknuo uređenje proizvodnje, stavljanja na tržište i uvoz poljoprivredno-reprodukcijskoga materijala i vrsta bilja i prenošenje tzv. »marketinških direktiva« u nacionalno zakonodavstvo. Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (sedam glasova »za«, dva glasa »protiv« i jedan glas »suzdržan«) odlučio predložiti Hrvatskomu saboru da se prihvati taj prijedlog zakona uz primjedbe i prijedloge iznesene u raspravi na odboru.
No nezadovoljstvo su pokazali hrvatski poljoprivrednici, upozorivši na problem zakonskoga ograničavanja proizvodnje sjemena hrvatskih malih proizvođača u komercijalne svrhe. Na čelu s predsjednikom doc. dr. Vladimirom Margetom Udruga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske »Život«, kao jedan od osnivača inicijative »Sjeme je naše ljudsko pravo«, izražava posebno nezadovoljstvo i zabrinutost. Inicijativu je potpisalo 77 udruga i organizacija koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom i predstavljaju gotovo 25 tisuća poljoprivrednih proizvođača.
Docent na osječkom Poljoprivrednom fakultetu dr. Margeta navodi da je potporu inicijativi dodatno iskazalo i gotovo 18 tisuća poljoprivrednika, građana i predstavnika akademske zajednice. »Smatramo da je zakon o sjemenu neprihvatljiv te da dodatno otežava položaj hrvatskih poljoprivrednih proizvođača u odnosu na proizvođače iz ostalih zemalja članica EU-a te ograničava njihovo pravo na sjeme«, ističe dr. Margeta.
»Iz Ministarstva poljoprivrede tvrde da se zakonom samo uvodi red u ono što je, prema njihovu mišljenju, ‘siva zona’ i zabranjuje se sjetva tzv. ‘tavanuše’ radi zaštite od biljnih bolesti, u prvom redu bolesti smrdljive snijeti žitarica.
Međutim, odredbe toga zakona krše Međunarodni ugovor o zaštiti biljnih genetskih resursa i nisu u skladu s postojećim direktivama ni smjernicama novoga zakona o sjemenu koji se upravo donosi na europskoj razini. Tvrdnja da je zabrana uzgoja sjemena na gospodarstvu od sorata koje proizvođač sam odabere nužna mjera u zaštiti od biljnih bolesti nije u skladu s postojećim zakonima i pravilnicima iz područja biljnoga zdravstva niti izbor sorte ima veze sa širenjem biljnih bolesti. Naprotiv, neke domaće sorte i lokalne populacije otpornije su na biljne bolesti nego sorte namijenjene industrijaliziranoj poljoprivredi i intenzivnoj agrotehnici. To je prepoznato i Uredbom o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda (EU 2018/848) pa su takve sorte posebno vrjednovane u ekološkoj proizvodnji. Više je nego jasno da je i taj prijedlog zakona, kao i svi dosadašnji zakoni vezani uz poljoprivrednu proizvodnju, sastavljen isključivo za potrebe određenih interesnih skupina, u ovom slučaju velikih sjemenarskih kuća. Na taj način želi se preuzeti apsolutna dominacija i monopol nad tržištem sjemenske robe u Hrvatskoj i postaviti kriterije i uvjete koji će onemogućiti da se bilo koji mali proizvođač može koristiti sjemenom vlastite proizvodnje u komercijalne svrhe. Pod izgovorom tzv. ‘brige o zaštiti od bolesti’ i ‘reguliranja tržišta’ i ‘većih prinosa’ pokušava se nametnuti prijedlog zakona koji je u osnovi protiv hrvatskih poljoprivrednika i za nas je, u većini svojih odredaba, neprihvatljiv.«
Nadalje dr. Margeta ističe da se uvođenjem pojma »sjeme s poljoprivrednoga gospodarstva« proizvođačima za potrebe vlastite proizvodnje hrane i hrane za životinje (ne za stavljanje na tržište) zabranjuje sjetva sjemena iz vlastitoga uzgoja od vlastitoga reprodukcijskoga materijala sorata koje nisu registrirane i koje nerijetko čine lokalne sorte i populacije.
Poljoprivrednici bi sjeme morali najprije kupiti, a onda eventualno za svoje potrebe razmnožavati uz obvezu dorade. Dodatnim izuzećima od tih su odredaba izuzeti samo ekološki proizvođači koji pokrivaju 7,2 posto površina. Prijedlogom zakona propisuje se da je za sjeme koje se želi staviti na tržište potrebno imati dokaz ‘identifikacije’ o njegovu podrijetlu, npr. račun za njegovu kupnju. Budući da se u ovakvim slučajevima uglavnom radi o sjemenu starih i autohtonih sorata koje je nasljeđivano generacijama, koje je na taj način i očuvano, jasno je da se takav dokaz ne može podastrijeti. Za svoje potrebe gospodarstva bi mogla uzgajati sjeme isključivo od usjeva uzgojenih od kupljenoga sjemena uz obvezu dorade kod ovlaštenoga dorađivača. Sjeme lokalnih sorata koje su naslijedili od svojih djedova ili dobili razmjenom s drugim proizvođačima mogli bi baciti ili prolaziti proceduru njegova upisa na sortne liste ili registraciju. No to je vrlo skup proces i u praksi gotovo neizvodiv kada se govori o malim proizvođačima i malim količinama sjemena. Taj primjer jasno pokazuje da je riječ o dobro osmišljenu prijedlogu kojemu je cilj onemogućiti naše poljoprivrednike da se koriste vlastitim sjemenom jer zakonodavac ne zabranjuje registrirati takvo sjeme, ali postavlja uvjete za koje se unaprijed zna da ih je nemoguće ispuniti.« K tomu valja napomenuti da je u Hrvatskoj prema EUROSTAT-u 30,9 posto stanovništva ruralnih područja u riziku od siromaštva. Upravo ti poljoprivrednici najviše siju sjeme za vlastite potrebe gospodarstva jer si ne mogu priuštiti kupnju uvelike skupljega sjemena pa su predložene mjere dodatni udar na njihov standard. Hrvatska je ovisna o uvozu sjemena. To je posebno izraženo kod sjemena povrća koje se proizvodi na samo 40-ak hektara od samo pet kultura.
Hrvatski savez udruga ekoloških proizvođača ima niz primjedaba na prijedlog zakona. Tajnica Saveza Sunčana Pešak napominje da će ono malo entuzijasta odustati od čuvanja sjemena. »Za autohtone je sorte Ministarstvo poljoprivrede predložilo formiranje nove nacionalne sortne liste. Postupak upisivanja sorata na tu listu bio bi kasnije definiran pravilnikom. Takva lista olakšala bi postupke pokretanja proizvodnje tih autohtonih sorata za tržište, ali bi s druge strane stvorila probleme proizvođačima koji nemaju namjeru proizvoditi sjeme za tržište. Oni bi morali dokazivati da stvarno imaju autohtone sorte upisane na tu novu listu ili prolaziti proceduru upisa. Može se pretpostaviti da se mnogi u tome ne bi snašli jer su naši proizvođači općenito uvelike opterećeni administracijom. Mi to vidimo kao ograničenje iako nas iz Ministarstva uvjeravaju da nije. Polemika se povela i oko rada udruga koje se bave očuvanjem i razvojem genetske raznolikosti. Udruzi ‘Biovrt – u skladu s prirodom’ poslane su tri inspekcije. Još nije razjašnjeno smatra li se taj vrijedan rad stavljanjem sjemena na tržište jer udruga daje sjeme svojim članovima za donacije. To traži toliko rada i predanosti da nitko ne može tvrditi da se netko obogatio vodeći takvu udrugu i čineći dostupnima velik broj autohtonih sorata kojih na tržištu uopće nema. Agencija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda FAO promiče važnost doprinosa upravo neformalnoga sektora u stvaranju, čuvanju i razvijanju genetske raznolikosti usjeva i tradicijskih znanja. Deklaracijom o pravima seljaka i drugih osoba koje rade u ruralnim područjima pravo na sjeme uvršteno je u područje ljudskih prava, zbog toga smo svoju inicijativu nazvali ‘Sjeme je naše ljudsko pravo’.«
