Vjeroučitelj je onaj koji se drži crkvenog nauka i svojim svakodnevnim životom svjedoči vjeru. Međutim, on nije samo primjer, već je i poticaj svojim učenicima da i sami svoje ponašanje usmjere istom cilju – živoj vjeri. Vjeroučitelji oblikuju ljude i pomažu im rasti duhovno. Svaki izazov tog poziva i činjenica da on nije nimalo lak, čine učitelje primjerima nesebičnosti u koje se svaka mlada osoba može ugledati. Pitanje vjeronauka u školama javlja se kao “kontroverza” gotovo sezonski – tijekom ljetnih mjeseci ili u ranu jesen kada počinje nova školska godina u medijima je redovito prisutna tema “prisilnog vjeronauka”. Vjeronauk ne uči samo o principima i postojanju katoličke vjeroispovijesti, već raspravlja o svim vjerama, razlikama, etičkim i moralnim načelima, te je kao jedan od predmeta ključan za razvoj djece u zrele pojedince koji imaju jasne moralne i etičke standarde. Osim što je to neprocjenjiv životni poziv, on sa sobom donosi i brojne poteškoće te žrtvovanje velikog dijela slobodnoga vremena. Ipak, uputiti nekoga prema istinskom svjetlu i životnoj radosti najbolja je plaća koju svaki vjeroučitelj može primiti.
Ideje o korjenitim promjenama ili reformama obrazovnoga sustava često su s razlogom medijski veoma popraćene jer je obrazovni sustav jedan od najvažnijih dijelova društva. Isto tako redovito valja naglašavati sve ono dobro s čim se svakodnevno susreću hrvatski učenici u osnovnim i srednjim školama. Kvaliteta obrazovanja, naravno, ovisi o cijelom nizu čimbenika i uvjeta, a jedan od najvažnijih su kompetentni učitelji i učiteljice. Danas tehnologije omogućuju pristup znanju bez učitelja, ali zaista kvalitetan odgoj i obrazovanje u rukama su učitelja i nastavnika. Pogrješno je informacije smatrati znanjem. Treba cijeniti osobu koja može prenijeti svoje znanje mladomu čovjeku. Konačno, cilj ne bi trebao biti samo školski uspjeh, nego i zadovoljstvo dobivenim znanjem.
Stoga je kvaliteta odgoja i obrazovanja u rukama učitelja i nastavnika. S obzirom na odgovornost i zadaću koju učitelj ima, podučavanje se ne može smatrati samo zanimanjem, ono je poziv. Interakcije u učionicama osnovnih i srednjih škola oblikuju identitete mladih osoba, a zadaća je vjeroučitelja istaknuti vjeru kao glavni čimbenik toga razvoja. Upravo bi kroz vodstvo vjeroučitelja mlada osoba trebala imati priliku izraziti svoja uvjerenja te ih bez straha primijeniti i na ponašanje. Zdravo i poticajno okruženje koje stvara vjeroučitelj može unaprijediti pojedinoga učenika, ali i cijeli razred. Naravno, vjeroučitelj je onaj koji se drži crkvenoga nauka i svojim svakodnevnim životom svjedoči vjeru. Međutim, on nije samo primjer, nego je i poticaj svojim učenicima da i sami svoje ponašanje usmjere prema istomu cilju – živoj vjeri.
Nemojmo zaboraviti da je svaki mladi život u jednom trenutku dotaknuo učitelj čije će riječi ta osoba nositi do kraja života. Nastava u učionici nije samo znanje potrebno da se prođe ispit, nego i poduke koje sežu puno dalje od toga. Vjeroučitelji oblikuju ljude i pomažu im rasti duhovno. Svaki izazov toga poziva i činjenica da on nije nimalo lak čine učitelje primjerima nesebičnosti u koje se svaka mlada osoba može ugledati. Učionica je mjesto u kojem se mlade osobe oblikuju i razvijaju na svom putu da postanu građani, punopravni članovi zajednice, a prije svega ljudi. Ima li plemenitijega poziva nego usmjeravati taj put vjerom i prema vjeri?
Šturo gledano, prema definiciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje vjeroučitelj je »stručnjak koji sustavno i cjelovito upoznaje ljude s vjerom te ih podučava temeljnim postavkama vjere i pomaže im u usvajanju ljudskih i vjerskih vrjednota koje su primjerene dobi učenika«. Naravno, vjeroučitelj je mnogo više od toga – on je most između Katoličke Crkve i škole, osoba koja našu vjeru približava, tumači i dijeli tako da je potpuno shvatljiva, razumljiva i cjelovita te da se njezin pozitivan utjecaj na osobu usvoji učenjem gradiva.
Pitanje vjeronauka u školama javlja se kao »kontroverza« gotovo sezonski. Tijekom ljetnih mjeseci ili u ranu jesen, kada počinje nova školska godina, u medijima je redovito prisutna tema »prisilnoga vjeronauka«. Bolje je pitanje je li posrijedi jednostavno nerazumijevanje, neupućenost ili zloba onih koji protestiraju »radi protesta«, a začuđuje i razina »kolektivne amnezije« vezane uz bivši režim koji je vjeronauk izbacio iz škola – gdje je oduvijek bio. Vjeronauk u školama nije isključivo vjersko obrazovanje, vjeronauk je predmet na kojem nastavnik vjeroučitelj djecu obrazuje o vjeri. Vjeronauk ne uči samo o principima i postojanju katoličke vjere, nego raspravlja o svim vjerama, razlikama, etičkim i moralnim načelima te je kao jedan od predmeta ključan za razvoj djece u zrele pojedince koji imaju jasne moralne i etičke standarde. U tom je uloga vjeroučitelja ključna – iako se gotovo svakodnevno ili vrlo često susreću s omalovažavanjem svojega posla ili animozitetom prema prirodi posla koji obavljaju, njihova je zadaća ustrajati u tome da obrazuju i stvaraju generacije respektabilnih pojedinaca. Kao što smo već spomenuli, vjeroučitelji su most između Crkve i škole – oni su vezivno tkivo koje mlade usmjerava da se nastave obrazovati i istraživati te da prodube svoju vjeru i povezanost sa zajednicom vjere koja u svojoj srži ima vrijednosti koje stvaraju bolju budućnost. Vjeroučitelji (kao i drugi učitelji) »posljednja su crta obrane« od stvaranja pojedinaca koji su samo brojka u sustavu. Njihov je izazov u poučavanju čak i veći: njihov posao nije samo prenošenje znanja o religijama, nego i formiranje pojedinaca da slušaju svoj unutarnji glas, svoju savjest, i da ne prežu pred teškim, ali ispravnim odlukama.
»Vjeroučiteljski poziv od nas zahtijeva da ga živimo ne samo šest sati u školi, nego cijeli život«, rekla je mlada vjeroučiteljica Osnovne škole Jelsa Marija Tomičić. Istaknula je da je u zvanju katehete najvažnija autentičnost pa tek onda znanje. »To sam naučila upravo u radu s djecom. Oni sve vide u susretu, oni osjete ako ih se vara, prepoznaju ako glumimo. Upravo je zato vjeronauk prije svega odgojni predmet koji nas priprema za život! Priprema nas za svetost u svakidašnjici bez obzira na okolnosti u kojima smo se našli. Vjeronauk u školi prenosi znanje, ali to znanje ima smisla samo ako potiče na djelovanje!«
Vjeroučiteljsko zvanje često iziskuje angažman na dvije »fronte«: u školi i župnoj zajednici. Najčešće je u oba slučaja vjeroučitelj taj koji podučava učenike, prvopričesnike i krizmanike kršćanskim vrijednostima i putokazima, pri čemu su, a to ističe i Opći direktorij za katehezu, školski i župni vjeronauk međusobno različiti, ali i komplementarni jer zajednički čine jedinstvenu cjelinu. Tako evangelizacija mladih postaje temeljno poslanje i vjeroučitelja i župnika, a vjeroučitelj je u tom procesu župnikov neprocjenjiv suradnik. To često iziskuje vjeroučiteljski cjelodnevni angažman, a nerijetko i duga putovanja iz jedne škole u drugu ili iz jedne župe u drugu župnu zajednicu. Stoga, osim što je to neprocjenjiv životni poziv, on sa sobom donosi i brojne teškoće te žrtvovanje velikoga dijela slobodnoga vremena. Ipak, uputiti nekoga prema istinskomu svjetlu i životnoj radosti najbolja je plaća koju svaki vjeroučitelj može primiti.
Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić
