Primijetio sam da papa Franjo u svojim dokumentima na kraju ne navodi više Vatikan, nego kao mjesto potpisivanja Sv. Ivan Lateranski. Što je razlog tomu, otkada se inaugurirala ta praksa, može li se to na neki način tumačiti kao »odmak« od vatikanske kurije?
Svećenik iz Đakova
Nismo pronašli službeno vatikansko tumačenje promjene o kojoj pišete, ali nismo pronašli ni »dramatičnu« promjenu, premda priznajemo da nismo pretražili sve dokumente koje je u osam godina svoga pontifikata objavio papa Franjo. No činjenica je da je Lateran, to jest bazilika svetoga Ivana Lateranskoga, mjesto gdje se nalazi katedra rimskoga biskupa, a kao takvoga i Pape kao poglavara cijele Katoličke Crkve, pa je možda odgovor na ovo Vaše pitanje upravo u toj činjenici koju papa Franjo želi potvrditi ili istaknuti ovom promjenom koji put, barem kod dokumenata koje ste Vi uočili. Uz baziliku nalazi se i Rimska kurija – kurija rimskoga biskupa – pape Franje, koji je izabran za rimskoga biskupa 13. ožujka 2013. Isto je tako činjenica da papa Franjo neke dokumente – enciklike, apostolske konstitucije i druge – ne potpisuje samo u bazilici sv. Ivana Lateranskoga, nego i u Vatikanu, Rimu, bazilici sv. Petra (enciklika »Laudato si’«) ili kao što je slučaj s enciklikom »Fratelli tutti« – u Asizu, a točnije je još napisano: »Iz Asiza, kod groba svetoga Franje, 3. listopada, na uočnicu blagdana Svetoga Siromaška, godine 2020., osme moga pontifikata«, pa nam se ne čini da bi riječ bila o »odmaku« – kako pišete – od Vatikanske kurije, nego o Vašem dojmu na temelju onoga što ste primijetili.
Prije nešto više od godinu dana, kada se još moglo putovati, bila sam na misi u španjolskoj prijestolnici. Tamo mi je u oči upalo da je kalež kojim se svećenik koristio na misi bio glineni, a ne pozlaćen. Postoji li propis u Katoličkoj Crkvi o tome od čega treba biti izrađeno liturgijsko posuđe?
Čitateljica
Opća uredba Rimskoga misala u br. 328. ističe: »Neka se bogoslužno posuđe izradi od plemenite kovine. Ako je izrađeno od kovine koja rđa, ili od neke koja je manje plemenita od zlata, neka se redovito iznutra pozlati.« U sljedećem 329. broju Uredba navodi da se prosudbom biskupske konferencije i odredbama odobrenim od Apostolske stolice bogoslužno posuđe »može izrađivati i od drugih čvrstih i, prema općem shvaćanju svakoga pojedinoga kraja, plemenitih materijala, npr. od ebanovine ili drugoga tvrdoga drva«, a »glede kaleža i ostaloga posuđa namijenjenoga za Krv Gospodnju neka im čaša bude napravljena od tvari koja ne upija tekućinu« (br. 330), a za podnožje se mogu upotrijebiti i druge čvrste i prikladne stvari, pa nije ništa neobično da neki svećenici upotrebljavaju i glinene kaleže.
Treba li klečati na misi kada svećenik izgovara riječi: »Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta«?
Andro M.
Kretnje i držanje tijela, bilo svećenika, đakona i poslužitelja bilo naroda, trebaju voditi k tomu da čitavo misno slavlje odsijeva ljepotom i plemenitom jednostavnošću, da se uvidi istinsko i puno značenje njegovih različitih dijelova te da se promiče sudjelovanje svih sudionika, piše u Općoj uredbi Rimskoga misala, koja u br. 43. ističe: »Gdje je običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati«, pa je jasno da klečanje u tom trenutku nije obvezno, ali je pohvalno zadržati ga tamo gdje je takva vjernička praksa.
