Premda posljednjih nekoliko godina jačaju glasovi o jednoumlju akademske zajednice u inozemstvu i prevlasti intelektualne ljevice na uglednim sveučilištima, rijetke su prilike u kojima hrvatski čitatelji mogu doznati više o tim zbivanjima iz prve ruke. Sugovornik Glasa Koncila ima dugogodišnje iskustvo rada u američkom sustavu visokoga obrazovanja, no u Hrvatskoj se našao drugom nakanom. Naime, fra Sean Sheridan kao generalni vikar franjevaca trećoredaca od sredine siječnja u sklopu svoga kanonskoga pohoda obilazi redovničku subraću u krajevima Lijepe Naše. Dio njegovih redovitih aktivnosti bio je i susret s mjesnim (nad)biskupima, a nakon Zadra, Splita, Rijeke, Krka i Gospića, 12. veljače susreo se i sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Zamolili smo o. Sheridana da u zgusnutu rasporedu rezervira barem sat vremena za intervju Glasu Koncila. O delikatnim temama suvremenoga sveučilišta, utjecaju akademske zajednice na nametanje »propobačajnih« i LGBT politika te duhovnoj krizi Zapada spremno je iznio svoja iskustva.
Zahvalan sam što ste mi predložili intervju i veliki je blagoslov govoriti o Crkvi i ljudima općenito u Hrvatskoj. Prvi sam put u Hrvatskoj i za vrijeme moga boravka primio sam od ljudi brojne znakove dobrodošlice. U gotovo četiri tjedna upoznao sam brojne vjernike laike, svećenike, (nad)biskupe, a posjetili smo i vašega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića. Koliko sam mogao shvatiti, topla dobrodošlica dio je tradicije u hrvatskom narodu. Moram dodati da je svaki obrok koji sam jeo u Hrvatskoj bio domaći. To je veliki ponos Hrvata – sve se priprema kod kuće i mnogi to rado ističu. Sve u svemu bilo je vrlo ugodno.
Posebno su me se dojmile povijesne crkve u Hrvatskoj, koje na ovim prostorima postoje stotinama, pa i tisućama godina, i u kojima se euharistija slavi svakoga dana. Riječ je o dugom kontinuitetu slavljenja toga sakramenta. U Sjedinjenim Državama toga nema. Naše su crkve najviše 200 ili 300 godina stare. Također, vidjeti kako su ljudi u Hrvatskoj ojačani euharistijom i drugim sakramentima vrlo je poticajno i to se odražava u načinu na koji ljudi žive. Jasno je da je Hrvatima vjera vrlo važna i da ih upravo vjera nosi kroz različita i izazovna vremena, pa i kad uzmemo nedavnu povijest – potrese ili, ako se vratimo ranije, na ratne godine koje su utjecale na Hrvatsku. Kroz sve te izazove nosila ih je vjera i spoznaja da će Bog uvijek biti tu za njih, da ih vodi. To je vrlo inspirativno.
Apel »Ne bojte se!« bio je tema inauguralne mise pape Ivana Pavla II. No iako se često vezuje upravo uz njega, valja napomenuti da se u Svetom pismu spominje 365 puta. Dakle, imamo po jedan »Ne bojte se!« za svaki dan u godini. Taj je apel imao velik utjecaj na mene pa sam i njegovu latinsku inačicu »Nolite Timere« ugravirao na prsten koji nosim otkako sam položio zavjete kod franjevaca trećoredaca. Osjećao sam da ću se kroz svoj vjerski život i svećeništvo susretati s brojnim izazovima i da će me to ojačati da kao svećenik uspijem druge voditi bliže Kristu. No taj je apel važan jer kroz njega spoznajemo i našu ovisnost o Bogu. Ako shvatimo da će Bog uvijek biti tu da nas vodi, da nas štiti, ne trebamo se bojati. Ako ostanemo fokusirani na ono što Bog traži od nas, lakše ćemo se snalaziti u teškim situacijama, kao što je pandemija koronavirusa. Ne trebamo se bojati. Mnogi ljudi, kada govorimo o svijetu općenito, druge nastoje kontrolirati sijući u njima strah. No ako je naše povjerenje u Bogu, ne trebamo osjećati strah i trebamo nastaviti djelovati iz ljubavi i usrdnosti.
Crkva zasigurno treba nastaviti govoriti, posebice sada kada je očito da znanost ne može dati sve odgovore. Jasno, valja imati na umu da svojevrsni pokret suvremene znanosti koji teži odmaknuti čovjeka što dalje od njegove ovisnosti o Bogu – gdje bi on trebao postati ovisan o znanosti – nije započeo u vrijeme COVID-a. Taj trag možemo pratiti sve do priče o Adamu i Evi, u Knjizi Postanka. Oni su također odlučili biti neposlušni prema Bogu jer su osjećali da ne trebaju pratiti njegove smjernice. Crkva nas neprestano poziva na povezanost s Kristom i, na sreću, velik broj ljudi u svijetu odgovara potvrdno na taj poziv.
U svojoj sam akademskoj karijeri najprije predavao na Američkom katoličkom sveučilištu i njegovoj školi kanonskoga prava, gdje sam već zaređene svećenike, ali i studente laike, podučavao kako da postanu kanonski pravnici. Nakon toga prešao sam na Franjevačko sveučilište u Steubenvilleu u Ohiju, gdje sam šest godina bio njegovim predsjednikom. U Sjedinjenim Državama postoji više od 250 katoličkih sveučilišta i, dakako, velik broj onih sekularnih, no mogu reći da se sveučilišni sustav u kojem sam djelovao itekako razlikuje od tzv. glavne struje akademske zajednice, koja uglavnom zastupa vrlo liberalne svjetonazore. Slažem se s tvrdnjom da većina akademskih institucija uglavnom naginje ljevici i izražava liberalna stajališta. No i u Sjedinjenim Državama postoji skupina institucija čije su kvalitete prepoznate upravo u njihovu pravovjerju i vjernosti naučavanju Katoličke Crkve.
U apostolskoj konstituciji »Ex corde Eclessiae«, pa i prije nje, prisutan je zahtjev da profesori predaju prema mandatu koji im daje mjesni biskup, čime ordinarij potvrđuje da je njihovo naučavanje u skladu s naukom Katoličke Crkve. Franjevačko sveučilište u Steubenvilleu bilo je prvo u Americi koje je uvelo koncept mandata za svakoga predavača na odjelu za teologiju. To je počelo sredinom osamdesetih. Profesori polažu javnu prisegu vjernosti nauku Crkve.
Postoje ljudi koji su voljni govoriti glasno. No smatram da bi oni trebali imati više kanala posredovanjem kojih bi uopće mogli govoriti, bilo da je pritom riječ o njihovim vlastitim podcastima ili društvenim mrežama, kao što je Facebook, primjerice. No vodeće akademske publikacije vrlo vjerojatno ne će biti spremne prihvatiti njihova gledišta. Zato je i izazovno kako izići sa svojim svjetonazorima. Drugi izazov s kojim se intelektualci mogu susresti ako pokušaju iznositi naučavanja Katoličke Crkve jest svojevrstan refleks sekularnoga pokreta koji bi njihove teze odmah proglasio »govorom mržnje« i kao takve ih može i penalizirati. Kao društvo moramo prihvatiti da se istina može tražiti jedino u diskusiji i dijalogu, što je nužno i ako želimo razumjeti stajališta drugih. Jasno, i obrazovanje je nešto što omogućava takvo razumijevanje.
Dugo, više od stotinu godina, vodi se rasprava o pitanju akademske slobode. Postoji i tzv. Američko udruženje sveučilišnih nastavnika, koje se svako malo oglašava o tom pitanju. Jednom su prilikom čak predlagali da vjerska sveučilišta ne bi trebalo priznavati kao prava sveučilišta jer dopuštaju da se vjera provlači kroz diskusije u nastavi. Kada je »Ex corde Ecclesiae« objavljena, također su je sekularna sveučilišta naveliko kritizirala jer je navodno ograničavala akademsku slobodu i onemogućavala nastavnike da nastupaju s pozicija koje bi bile neovisne o nauku Crkve. Kada se govori o takvu poimanju akademske slobode, koje kako mi se čini prevladava i u Hrvatskoj, uvijek se nameće da mišljenja Crkve ne smiju biti uključena u akademske rasprave. No upravo »Ex corde Ecclesiae« poziva na dijalog između vjere i razuma. Dakle treba biti informiran o vjeri kako bi se moglo bolje rezonirati. To ujedno znači da je, ako se ne uključi vjera u diskusije, akademska rasprava zapravo ograničena. Moje je stajalište da se punina akademske slobode, kao i iskrena i poštena potraga za istinom, može ostvariti jedino u dijalogu koji je moguć na katoličkim sveučilištima. Sekularna sveučilišta ne pružaju takve mogućnosti upravo zato što se na njima vjera ne može uključiti u akademske rasprave.
U Sjedinjenim Državama primjerice imamo takvu situaciju s političarima koji se deklariraju kao katolici i koji osobno ili ne razumiju ili na pogrješan način nastoje predstaviti što je nauk Crkve glede određenih pitanja iz domene društvene pravde. Među njima su i jako važna pitanja, kao što su »pro-life« pitanja. Američki biskupi bili su vrlo glasni u napominjanju da političari nisu oni koji bi o takvim stvarima trebali nastupati kao da govore u ime Crkve. Biskupi govore u ime Crkve, biskupi podučavaju ono što Crkva podučava. Trebamo postati svjesni toga i ne dopustiti da nas uvjeri ono što neki političar u medijima želi predstaviti kao pitanje koje je u skladu s naukom Crkve, premda to u stvarnosti nije.
To je zapravo zdrava napetost. Zasigurno postoje određena pitanja oko kojih se Crkva može složiti s nekim političarima. No isto tako moguće je da isti ti političari istodobno promiču pozicije koje su u suprotnosti s naukom Crkve. Važno je da političar ostane lojalan svomu katoličkomu identitetu. Oni ne trebaju biti službeni širitelji crkvenoga nauka u javnom prostoru. No u svojoj savjesti oni moraju živjeti u skladu sa svojim krštenjem i biti u potpunosti informirani o onome što Crkva ima reći o određenim pitanjima kako ne bi i druge dovodili u zablude.
Da, postoje istraživanja koja pokazuju da većina Amerikanaca ne podržava tzv. istospolne brakove. I ovdje se čini da malobrojna skupina ljudi sa snažnim glasovima može progurati agendu koja je u Sjedinjenim Državama postala i zakon.
Riječ je o vrlo opasnoj tendenciji i jako je dobro da smo se i toga dotaknuli. Takve skupine često iznose argument utemeljen u ljubavi i odabrali su takav pristup namjerno jer se on može svidjeti posebno mlađim generacijama. Također, mnogi mladi ljudi razumiju da je pobačaj ubojstvo. No ako se neki prijepor uokviri tako da je određeni postupak navodno djelo iz ljubavi, mladima je teško razlučiti da je to laž. To je način na koji takve skupine nastoje biti učinkovite i uvjeriti ljude da prihvate njihova gledišta.
Mnoge su prilike koje se otvaraju svijetu da se vrati kršćanskim izvorištima i ugradi ih u donošenje političkih odluka i postojeću književnost, umjetnost i arhitekturu. Za vrijeme moga angažmana u Ohiju sudjelovao sam u planiranju kako bi trebala izgledati naša nova sveučilišna kapelica. Prethodna, koja je mogla primiti oko 350 vjernika, postala je premala jer je jako puno studenata i profesora redovito pohađalo misna slavlja. U novu smo kapelu nastojali ugraditi ljepotu koju imaju mnoge stare crkve, kao što su one u Europi. One su ujedno umjetničko djelo koje ima funkciju katehizacije i pomaže da se vjerske istine prenose dalje. U starim je crkvama glavnina umjetničkih djela upravo bila namijenjena katehizaciji onih koji nisu bili pismeni. Moramo iznova učiniti važnom takvu ljepotu i naučiti evangelizirati ljude današnjice.
Time se vraćamo na Vaše pitanje o kakofoniji, buci i neprestanom bombardiranju koje dolazi iz vanjskoga svijeta. Sve dok čovjek ne nađe mirno mjesto, mjesto gdje će u samoći susretati Boga, bit će neprestano bombardiran iz vanjskoga svijeta. Svojevrsno »instantno zadovoljenje potreba«, koje je započelo izumom mikrovalne pećnice, a danas se nastavlja sa širokom uporabom interneta, zapravo govori o tome da mislimo da sve odgovore možemo dobiti u nekoliko minuta. Ljudi jednostavno žele takve »instantne odgovore« i zbog toga ne žele provesti određeno vrijeme nasamo s Bogom, čekajući odgovor. No jedino mjesto u kojem se mogu pronaći pravi odgovori i mudrost – jest Bog. Samo takvo duhovno vodstvo može odgovoriti na ljudske potrebe.
