U vukovarskoj gradskoj četvrti Mitnica živi obitelj Aleksandra i Marije Drobine. Obitelj ima osmero odrasle djece: pet sinova i tri kćeri. Petero ih je udatih i oženjenih, a još su tri sina kandidati za ženidbu. Ponosni otac Aleksandar nabraja svoju djecu: »Najstarija kćerka je Aleksandra, a njoj uz rame sin Mario.« Pomalo stidljivo govori otac, kao da želi sakriti činjenicu da su on i njegova supruga Marija sračunato najstarijoj djeci dali svoja vlastita imena. Supruga Marija to s ponosom ističe. Jednako tako najstariji sin Mario na dan krstitki svoga sina Aleksandra sredinom veljače s ponosom naglašava da je svomu sinu nadjenuo ime po djedu Aleksi i dodaje u stihu: »Ja se dičim što na bábu sličim!«
Upravo na dan krstitki maloga Aleksandra obitelj se našla, najprije u crkvi sv. Filipa i Jakova na krštenju, a potom i za obiteljskim stolom. Bili su tu, uz spomenute Aleksandru i Marija, Klara, Kristijan, David, Benjamin, Emanuela i Sebastijan s muževima i suprugama. Za obiteljskim stolom našlo se tridesetak užih članova obitelji Aleksandra i Marije Drobine. U pet obitelji za sada imaju četrnaestero unučadi. Svi uglas viču: »To još nije kraj!« Po nepisanom pravilu jednom mjesečno obitelj se sastaje na zajednički podnevni objed. Redovito to bude nedjeljama ili za neke druge značajnije prigode te na taj način žele gajiti obiteljsko zajedništvo. Praktični su vjernici pa svi najprije idu na misu, a potom svi zajedno za jedan stol.
»Vjerojatno će se netko zapitati«, nastavlja Aleksa, kako ga od milja svi zovu, »kako prehraniti tolika gladna usta? Svi su već odrasli i svatko već privređuje svojim trudom kruh svakidašnji. Nije nam lako! Svakodnevno slušam prigovore i negodovanja mladih ljudi, i ne samo njih, kad govore o nemogućim uvjetima u kojima žive. Govore o napuštanju Hrvatske i odlasku u tuđinu trbuhom za kruhom! Zamislite: nemaju vlastitu sobu, vlastiti televizor, vlastito računalo, nemaju najnoviji mobitel, najbolje marke automobila… Sve će to imati onoga trenutka kad ih sami mognu kupiti«, mudro slovi tata Aleksandar i dodaje: »Ni najveći svjetski umovi nisu imali odmah sve što im srce zaželi, pa ipak su svojim izumima mijenjali svijet. Kako? Pa služili su se onim stvarima koje su im bile pri ruci. Ništa me više ne žesti od izjava pojedinaca da se u onoj državi bolje živjelo. Ima li itko i da im odgovori kako je bilo osamdesetih godina. Oni koji su imali automobile vozili su na bonove, potom par-nepar. Nije se moglo kupiti gorivo. Nije bilo kave, cigareta, salame…«
Na kraju razgovora Aleksa je otkrio malu tajnu otkuda potječe tako veliko njegovo rodoljublje, domoljublje i bogoljublje. »Moja baka Erža, tako smo je mi kao djeca zvali, inače joj je pravo ime Elizabeta, bila je nepokolebljiva vjernica i Hrvatica. Za ovo drugo se pomalo čudim zato što je imala osamdeset posto mađarske, a 20 posto njemačke krvi. Nije nikako podnosila novu vlast i nikad u razgovoru nije rekla ‘prije oslobođenja i nakon oslobođenja’. Ona je redovito govorila ‘prije preokreta i nakon preokreta’! Sad imamo svoju državu i bit će onakva kakvu je mi uredimo. Ja sam svoj obol dao njezinu stvaranju, danas u tom duhu odgajam djecu i unučad.«
Vjenceslav Janjić
