Tko bi vjerovao, lani 12. travnja, da ćemo imati još jedan takav »izolirani« koronizirani Uskrs? Bez vazmenoga bdjenja i pravih velikotjedanskih obreda, tek s ovima »sve po 25«, kao u periferijskom kineskom dućanu, a ne u Božjem hramu?! Pita se tako naglas moj Debeli, a mene »sram« odgovoriti mu protupitanjem: »Tko još vjeruje da ćemo, pogotovo mi iz ‘kluba 60 plus’, ikad više imati uobičajeni, pravi Uskrs?« Kad nam je, u natiskanoj blizini crkve, »mirisalo« i puno više od šunke i kuhanih jajca; gdje smo si znak mira pružali »uzduž i poprek«, mimo svih liturgijskih propisa i ukusa; gdje smo se po izlasku iz crkve ljubili široka osmijeha sa svima – od velečasnoga i časne do »nečasnih«, koji su samo za Uskrs i dolazili provjeriti stoje li hramski svodovi dovoljno čvrsto. A sad još i potres, uz koronu! Ne zna čovjek više u kojoj bi crkvi strop i pravim pobožnim vjernicima mogao pasti na glavu, pa što da ga iskušavamo mi, nesavršeni, koji smo televizijske prijenose misa dočekali i prihvatili pomirljivo, gotovo s olakšanjem, baš kao ono kad su naši roditelji ostajali nedjeljom kod kuće pod izgovorom straha od »komunističkih pogleda« jer: »Znaš, sine, tata je sad malo napredovao na poslu pa bi bilo nezgodno da ga drugovi vide na misi. Budemo išli druge nedjelje, kod bake na selu. Ili za Uskrs… kad i drugovi obiđu crkvu.« Maske su nam već srasle uz lica, osobito nama starcima kojima uši još i služe ponajviše zato da drže masku, i pitam se koliko će još Uskrsa morati proći dok nas uvjere da ih mirno možemo skinuti. Mislim da će dotad puno više nas seniora »proći« pa k svetomu Petru doći, makar i bez korone, a kao žrtve te iste pošasti. S neskrivenom zebnjom i sumnjom, ali dobronamjerno vjernički (ajmo se malo i »samouzdizati«), pitam se koliko će se ovaca iz stada pogubiti i u grmlje odlutati; koliko će se starih »djedovana« i »babaovaca« prirodno preseliti na nebeske poljanice; koliko janjadi nikad ne će ni upoznati pravi život stada – prije no što će se sve unormaliti, a virus prestati najjače napadati baš kad su u kalendaru najjači blagdani (Toma bi lakonski rekao da »tada najjače špricaju«)? Stado maleno još će se desetkovati… Tko će za kojih desetak godina više uopće u Uskrs vjerovati ako ovo »prigušivanje« još potraje?!
– Joj, Vilko – tješi me i hrabri ženica, koja je kao dio moga tijela prisiljena slušati i moje misli – čega se ti plašiš, čime glavu razbijaš?!? Pa svi ovi Uskrsi, ovi naši s pisanicama, šunkicama i jajcima… Ma dobro, i s Velikim petkima, vazmenim bdjenjima, uskrsnim svijećama i misama… Sve su to ipak tek »spomeni«, »slike« onoga jeruzalemskoga Uskrsa koji se dogodio prije dvije tisuće i nešto godina! A tomu Uskrsu baš ništa ne može naškoditi, u njega ne da svi mogu vjerovati, nego će im taj biti makar i ne vjerovali, makar ga kušali »ugušiti«! Zato, sretan nam Uskrs!
