Dvije nedavne studije, objavljene gotovo istodobno, najavljuju ekološke teme koje će dominirati u budućnosti. Riječ je o onečišćenju okoliša i hrane lijekovima i mikroplastikom.
Kontaminacija okoliša lijekovima i njihovim razgradnim produktima nije novost. Riječ je o svakodnevnom, dugoročnom i sve intenzivnijem ispuštanju lijekova u kanalizacijske vode u kojima mnogi prežive – prolaze kroz postrojenja za tehnološku obradu i završavaju u površinskim vodama, rijekama, jezerima, morima… Već su postali općeprihvaćeni pojmovi poput farmakoekologije, farmaceutske kaljuže, kemijske sudbine lijekova u prirodi ili medikalizacije okoliša. Sa starenjem populacije, posebno u zapadnim zemljama, povećava se udio stanovništva koji više i duže upotrebljava raznolik spektar lijekova. Takva pojačana terapija ostavlja lako mjerljive tragove u otpadnoj, podzemnoj, pa čak i u vodi za piće.
U najnovijoj studiji norveški su znanstvenici odlučili provjeriti jesu li daleke obale i netaknuta priroda također onečišćeni lijekovima. U sklopu projekta »ArcticPharm« prikupili su uzorke mora i morskih životinja u fjordovima otočja Svalbard. Ta se skupina otoka nalazi u Arktičkom oceanu, udaljena od ostatka svijeta i vrlo slabo nastanjena, pa može poslužiti kao slijepa proba, kao primjer okoliša koji nije onečišćen lijekovima. No znanstvenici su bili iznenađeni kada su otkrili da je djevičanska priroda medikalizirana analgeticima poput ibuprofena, antiupalnim lijekom diklofenakom, antibioticima i antidepresivima.
Lijekovi u moru završavaju kao hrana za morske organizme, račiće, školjke, kozice ili ribe, a nakon ulova završavaju kao neželjeni dodatci na ribarnici ili na meniju nekoga restorana. Lijekovima onečišćeni fjordovi otočja Svalbard primjer su raširene i često nepovratne impregnacije prirode farmaceutskim proizvodima. Prekomjerna potrošnja lijekova za preventivu i terapiju završava u okolišu kao farmakoekološki otisak, odnosno kao upozorenje koje se ne može ignorirati.
Druga studija, objavljena u poznatom časopisu »Environmental Health Perspectives«, bavi se problemom mikroplastike u morskim plodovima. I to je poznata priča koja puni naslovnice medija, a općepoznatom je postala slikovita procjena prema kojoj čovjek svakoga tjedna pojede 5 grama plastike, masu koja odgovara jednoj plastičnoj kreditnoj kartici. Spomenuta studija pregled je većine objavljenih mjerenja količine mikroplastike u morskim organizmima, mekušcima, rakovima, ribama…
Prema dostupnim podatcima, čovjek koji godišnje pojede 20 kilograma morskih plodova progutat će više od 50 tisuća mikroplastičnih fragmenata. Zabrinjavajuće je da ni jedan zalogaj nije bez plastike ili, prema riječima Evangelosa Danopoulosa, jednoga od istraživača plastike u hrani, »iznenađuje činjenica da je baš u svakoj objavljenoj studiji otkrivena prisutnost mikroplastike u ispitivanima uzorcima«. Najprljaviji su morski plodovi iz Azije. Tako se, na primjer, u svakom (jestivu) gramu dagnje iz azijskih mora nalazi tucet polietilenskih i polipropilenskih čestica.
Ipak, nije morska hrana glavni izvor plastike na meniju čovjeka, nego je to voda iz plastičnih boca. Procjenjuje se da svakodnevnim pijenjem vode iz PET boca čovjek u prosjeku svake godine popije više od tri milijuna mikroplastičnih čestica. Plastifikacija i medikalizacija hrane, nažalost, nisu odvojeni procesi. Vrlo je čest slučaj da se na aktivnoj i ljepljivoj površini mikroplastike vežu ostatci lijekova i tako zajedno završavaju u prehrambenom lancu.
Mogući sinergijski učinci mikroplastike i različitih lijekova potpuna su nepoznanica za znanost; istraživanja, uključujući i rijetke hrvatske znanstvenike, tek su započela. Ne će biti iznenađenje ako se otkrije da istodobna izloženost mikroplastici i lijekovima izaziva pojačan (štetni) biološki učinak na ljudski organizam. Zbog te »dobitne« kombinacije plastifikacija i medikalizacija okoliša postaje vruća ekološka i toksikološka tema.
