Važno mjesto u nizu hrvatskih književnih kritičara svećenika s prijelaza iz 19. u 20. st. i u njegovoj prvoj polovici pripada don Anti Petraviću. Rođen je 29. lipnja 1874. u Starom Gradu na Hvaru. Teologiju je završio u Zadru. Kao kapelan i župnik službovao je na Braču, Hvaru i Visu, a od 1919. radio je kao profesor na splitskoj Klasičnoj gimnaziji. Umirovljen je 1932., a umro je u Splitu 15. travnja 1941.
Prve od brojnih pjesama objavio je u časopisu »Hrvatska«, a književne kritike u zadarskom »Lovoru« i »Glasniku Matice dalmatinske«, »Nadi«, »Vrhbosni«, »Prosvjeti«, »Novom dobu«, »Hrvatskoj prosvjeti« i drugdje. Čitao je mnoge strane pisce, dopisivao se s uglednim književnicima i intelektualcima svoga vremena. Izvrsno poznajući književnu teoriju, posebice pjesničku metriku, meritorno je ocjenjivao umjetničke posebnosti pojedinih pisaca i njihovo mjesto u hrvatskoj književnosti, napisavši brojne studije o starim piscima i katoličkim književnicima suvremenicima te o književnim razdobljima i vrstama, posebice pjesništvu. Dio tih tekstova sabrao je u pet knjiga »Studija i portreta«.
Vodio se načelom: »Kritičar mora da savjesno vrši svoju ulogu jer je velika njegova odgovornost pred narodom, osobito onda kada ima da luči gnjilo od zdravoga.« Tražio je u svemu ono što je »klasično«, trajno vrijedno. U studiji o Jakši Čedomilu ističe: »Potomstvu prelaze samo ona djela koja najbolje odgovaraju najskrovitijim svojstvima i osebujnostima narodne duše. Knjiga u kojoj narod vidi kao u zrcalu svoju sliku, ta ostaje uza nj uvijek.«
Nedvojbeno, kako ga je bila ocijenila sarajevska »Vrhbosna«, bijaše »pregnantan kritički talenat s jakom crtom svestranosti i širokim horizontom«, pokazavši da hrvatski svećenici književnici nisu nikakvi zatucanci i neznalice, kako ih se često etiketira(lo), nego ljudi velikoga znanja, predani oblikovanju vrjednota nacionalne kulture. (L)
