Država Oman, službenoga naziva Sultanat Oman, nalazi se na jugoistočnoj obali Arapskoga poluotoka, na istoku i jugu izlazi na Arapsko more, a na sjeveroistoku na Omanski zaljev te graniči na jugozapadu s Jemenom, na zapadu sa Saudijskom Arabijom i na sjeverozapadu s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U većini zemlje prostire se ravna pustinja pa je i klima većinom sušna pustinjska, nešto je blaža uz obalu, a tek na višem gorju Hadjar donekle se približava mediteranskoj. Ima nešto manje od 5 milijuna stanovnika prema procjeni Odjela za ekonomska i socijalna pitanja Ujedinjenih naroda iz 2018. Glavni je i najveći grad Muscat s oko 1,4 milijuna stanovnika, uključujući i mještane cijeloga guvernerata, koji leži na obali Indijskoga oceana, smješten u uvali, okruženoj vulkanskim planinama. Iz Muscata duž obale ide magistralna cesta na jug prema Jemenu i na zapad prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Taj su lučki grad osnovali Portugalci kao pomorsko-trgovačku bazu još 1508. g. kao sigurno tranzicijsko utočište na putu za Indiju. Na njihovu vladavinu podsjećaju dvije utvrde iz 16. st. koje dominiraju gradom, koje pridonose čudesnoj mješavini arhitektonskih stilova i utjecaja od portugalskoga, arapskoga, iranskoga i indijskoga do modernoga zapadnjačkoga.
Arapski, odnosno njegov lokalni dijalekt, jezik je većine stanovništva, a pokraj njega je u širokoj uporabi i belučki jezik (naroda Beludža) iz iranske porodice jezika, koji se govori u iranskoj regiji Beludžistanu, Pakistanu, istočnom Iranu, južnom Afganistanu, dijelovima Indije i Turkmeniji. Kao i u svim susjednim zemljama na Arapskom poluotoku i omansko se gospodarstvo temelji na izvozu sirove nafte. Prema državnim podatcima g. 2018. nafta i plin činili su 71 posto vladinih prihoda, što je omogućilo izgradnju infrastrukture i poboljšanje socijalnoga standarda na svim područjima društvenoga života. No istodobno su izdatci za vojsku među najvišima u svijetu, g. 2019. čak 8,8 posto BDP-a otišlo je u tu svrhu i smjestilo Oman na prvo mjesto u cijelom svijetu, čak ispred tradicionalno najvećega svjetskoga kupca naoružanja – Saudijske Arabije.
Nije teško zaključiti da je Sultanat Oman po političkom uređenju apsolutna monarhija. Sadašnji je sultan Haitham bin Tariq Al Said, nekadašnji oksfordski student, i ministar kulture, koji istodobno obavlja i dužnost predsjednika vlade, ministra vanjskih poslova, ministra obrane, načelnika stožera oružanih snaga i guvernera središnje banke. Naslijedio je u siječnju 2020. svoga rođaka sultana Qaboosa bin Saida, koji je, došavši na vlast 1970., ukinuo ropstvo, otvorio zemlju, krenuo u ekonomske reforme i započeo njezinu modernizaciju osjetnim izdatcima za zdravstvo, obrazovanje i socijalnu skrb. Po ustavu šerijatski je zakon jedan od izvora zakona, a šerijatski sudski odjeli zaduženi su za provođenje i nadzor nad pravnim sustavom, od rastava i nasljedstva do raznovrsnoga kršenja zakona i kazna. Iako zakonik načelno i teoretski štiti građanske i osobne slobode, brojne nevladine udruge upozoravaju da ih vlasti uglavnom ignoriraju.
Žene nemaju gotovo nikakva prava, svaki omanski državljanin mora tražiti dopuštenje vlasti za ženidbu sa strancem, zabranjeno je bilo kakvo neovisno političko izražavanje ili udruživanje i sl. Osim toga, brojna svjedočanstva govore da je u državnim kaznenim ustanovama raširena praksa mučenja, premlaćivanja, izlaganja ekstremnim temperaturama, ponižavanja i sl.
Oman je stoljećima bio važno trgovačko središte, a neovisnost je stekao 1650. od Portugala, ali je dugi niz godina morao ratovati i protiv turskoga osvajača, koji je istjeran 1741. kad je Ahmed ibn Said osnovao sadašnju vladarsku dinastiju. Međutim, to nije bio kraj puta prema njegovu potpunomu osamostaljenju, koje se dogodilo tek 1971. kada je prestao britanski protektorat. Danas je u Omanu prema prošlogodišnjim podatcima oko 1,5 milijun stranih radnika, u velikom postotku zaposlenih u naftnoj industriji. Zanimljiva je njegova vjerska slika, najprije zbog toga što je omanski sultanat jedina islamska zemlja u kojoj dominira ibaditski islam, koji je različit od sunitskoga i šijitskoga. To je, može se reći, treći ogranak islamskoga učenja, čiji se pripadnici nazivaju ibaditima, kojih ima i u Alžiru i u Libiji. Sva tri islamska ogranka od sveukupnoga broja stanovništva zajedno čine oko 85 posto stanovništva, slijede kršćani sa 6,5 posto, hinduisti sa 5,5 posto i ostali (budisti, Židovi, zoroastrijanci, džainisti i dr.). Među kršćanima najbrojniji su katolici kojih je oko 55 tisuća, što je oko 2,5 posto stanovništva, a ima i pripadnika različitih pravoslavnih i protestantskih Crkava i zajednica.
Za katoličke su vjernike ustrojene četiri župe u većim gradovima, u Muscatu dvije te po jedna u Salalahu i Soharu. U Ruwiju, dijelu glavnoga grada Muscata u kojem su smještene i druge crkve i bogoslužni prostori ostalih vjerskih zajednica, nalazi se crkva i pastoralni centar župe sv. Petra i Pavla, u kojima djeluju trojica svećenika kapucina. Druga po veličini župa Duha Svetoga također se nalazi u Muscatu, u četvrti Ghala, i u njoj se okupljaju različite zajednice: afrička, arapska, filipinska, goanska, malajalska, mangaloreanska, šrilanska, tamilska i »međunarodna«/europska. Sve to vode četiri svećenika, dva kapucina te po jedan redovnik filipinske misijske družbe i siromalankarski svećenik. U južnoomanskom gradu Salalahu s nešto više od 200 tisuća stanovnika g. 1984. posvećena je crkva sv. Franje Ksaverskoga, za čiju je izgradnju darovao zemljište spomenuti sultan Qaboos bin Said, a pastoralni je centar dovršen 1998. I tu župu vodi kapucin rođen u Indiji. Isti je sultan darovao i zemljište za gradnju crkve sv. Antuna u Soharu, lučkom gradu na sjeveru zemlje s oko 250 tisuća stanovnika, koja je posvećena 1994. Za redoviti pastoralni život brinu se dvojica kapucina.
O. Raul Ramos, filipinski kapucin, župnik najveće župe u Omanu, župe sv. Petra i Pavla u Muscatu, jednomu je inozemnomu glasilu ukratko predstavio župu: »Prema mojim procjenama župa okuplja oko 25 tisuća vjernika pa nikoga ne treba iznenaditi podatak da na vjeronauku imamo 1500 djece i mladih. Najveći je broj njih iz obitelji koje su došle iz Indije i Filipina, ali ima ih i popriličan broj iz Pakistana, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke. Dolaze i arapski kršćani iz Libanona i okolnih zemalja te nekolicina iz Afrike i Europe.«
