U kolovozu će se navršiti 52 godine od legendarnoga glazbenoga festivala Woodstocka, koji će ostati zabilježen kao najava novoga doba u glazbi, popularnoj kulturi i općenito načinu života i društvenim odnosima. Kulturološka gibanja krajem šezdesetih označila su zaokret u poimanju društvenih vrijednosti, uključujući i javni moral. Festival, koji se slavi kao blagdan »mira i ljubavi«, jedan je od ključnih događaja u povijesti glazbe, ali je isto tako bio praćen svime samo ne mirom i ljubavlju. Bila su to tri dana razuzdanosti uz alkohol, droge, seks i nasilje. Mnoge stvari koje su se ondje događale i danas su neprihvatljive kao javni oblici ponašanja. Glazbeni analitičari o tome malo govore, radije se sjećaju glazbe. Danas postoji mnoštvo glazbenih festivala, koji svaki na svoj način pokušavaju oponašati Woodstock, uključujući i sve popratne pojave, ali svijet se na to navikao i, dok ostaje u ograničenom području festivalskoga prostora, smatra se nekim oblikom privatnosti i općenito je podnošljivo. I druge vrste neformalnih okupljanja, poput najnovijih u okolnostima pandemije koronavirusa, možda će zbog nečega, ljudima današnjice još nepoznatoga, ući u povijest kulture i umjetnosti. Tko zna, možda će jednoga dana i bubnjari koji vikendom ne daju spavati stanarima oko Trga Republike Hrvatske u Zagrebu biti slavljeni kao protagonisti novih kretanja u kulturi, možda će »performerica« koja se predstavlja kao Jovanka Broz Titutka ući u kulturnu povijest kao glazbena avangarda. Ali zasad oni su dio samo razuzdane rulje, čuje se samo zvuk bubnjeva i vika, ostaju samo tragovi mokraće po zidovima Hrvatskoga narodnoga kazališta, hrpe izmeta oko Meštrovićeva Zdenca života i gomile razbijenoga stakla. Iskorištavajući slabost države zbog pandemije, alternativne društvene skupine i supkulturni pokreti ipak neumorno pokušavaju mijenjati sliku društva.
Na jednom od najljepših trgova u Zagrebu, za mnoge i najljepšem, Trgu Republike Hrvatske, nema mnogo stanara. Neki ga zovu i hramom hrvatske kulture jer su na njemu smještene neke od najvažnijih nacionalnih kulturnih i znanstvenih institucija. Hrvatsko narodno kazalište, zagrebačko Sveučilište, Hrvatski glazbeni zavod, Akademija dramskih umjetnosti, muzeji i druge ustanove. No ono malo stanara na trgu, kao i svi oni u okolnim ulicama, u posljednju godinu dana vikendom ne mogu spavati od buke. Nije riječ o zvucima glazbe iz kazališta ni nekom drugom kulturnom događaju, nego o nečemu što samo neki od sudionika nazivaju kulturom, a većina teškim oblikom dekadencije. Stotine ljudi po cijelu noć pjeva, urla uz zvučnike i bubnjeve, sudionici mokre po zidovima kazališta i vrše veliku nuždu po grmlju uz Meštrovićev zdenac života, tuku se, razbijaju boce, bacaju smeće i crtaju opscene grafite po zidovima kazališta i pločnicima. »Hram hrvatske kulture« u tim noćima kao da se pretvara u Sodomu i Gomoru, u poprište nečega što se tradicionalno naziva najgorim oblikom nekulture. Nekolicina stanara pokrenula je krajem veljače peticiju s ciljem da se to spriječi.
Peticiju je u međuvremenu potpisalo blizu 1700 osoba, a kao što je vidljivo iz popisa, potpisnici su uglavnom iz Zagreba, ali i iz drugih dijelova Hrvatske, pa i udaljenijih dijelova svijeta. U tekstu peticije njezini pokretači posebice upozoravaju na zbivanja u noći sa 26. na 27. veljače, za koje tvrde da su »prešli sve granice normalnoga i ugodnoga ljudskoga druženja«. Riječ je, poručuju, o ponašanju »koje ne samo da nalikuje vandalizmu, nego i jest vandalizam u punom smislu te riječi«, što smatraju nedopustivim. Upozoravaju također da je taj događaj vrhunac onoga što se ondje zbiva od travnja prošle godine, a spomenute noći sudionici su navodno razmazivali fekalije po zgradi HNK-a.
Peticija je pokrenuta »s namjerom da se reguliraju normalna druženja i izbjegne vandalizam javnih površina i institucija te da se stane nakraj toleriranju takvih događanja i ponašanja«. »Ona narušavaju kulturu, ugled i život u našem glavnom gradu te na mjestu kao što je HNK i Trg Republike Hrvatske u potpunosti su neprimjerena i zbog toga se moraju zabraniti«, piše u peticiji. Fotografije što su ih načinili stanari doista izazivaju zgražanje.
Pitanje je sada ne samo hoće li peticija postići uspjeh, nego je li do nje uopće moralo doći. Nije li država, kao ona koja regulira oblike javnoga ponašanja i jedina ima monopol na silu, trebala spriječiti takve događaje?
Državna vlast u okolnostima pandemije nalazi se pred velikim izazovima. Suočena je s problemima koji su do sada bili nepoznati, s teškoćama i ugrozama o kojima se zna malo i primorana je donositi mjere u kojima nema nikakva iskustva. Ograničavanje slobode zbog straha ranije se uvijek događalo u okolnostima rata i prirodnih nepogoda i u tom pogledu postoje prokušane metode, procedure koje su isprobane i dokazane u nizu slučajeva. U ovom se slučaju ne zna dovoljno ni o uzroku ni o posljedicama ni o razmjerima štete koju će ta pošast izazvati. Države su zaključile da treba ograničiti kretanje i druženje, ali ni same ne znaju koliku zaštitu te mjere donose i koliku štetu izazivaju. Država gubi autoritet na koji ima monopol. Javljaju se građani koji smatraju da su im slobode neopravdano ograničene, a teško je pronaći dovoljno argumenata za suprotstavljanje tomu mišljenju. U mnogim državama, pa tako i u Hrvatskoj, organiziraju se prosvjedi na kojima građani zahtijevaju popuštanje ili čak ukidanje mjera, ukidanje ograničavanja kretanja, zabrane rada i raznih oblika društvenih djelatnosti. U nekim zemljama ti prosvjedi ponekad čak prerastaju i u nasilje. Država je sad na potezu. Ona mora uspostaviti dijalog s građanima. Mora očuvati svoj autoritet, prema potrebi i silom osigurati javni red i poštovanje mjera što ih je donijela, a istodobno građane uvjeriti u ispravnost svoje politike. Ili pak promijeniti vlastite odluke u slučaju kad bi se pokazale nepotrebnima ili štetnima. Zakoni ograničavaju slobodu, ali u demokraciji građani moraju znati razlog.
Zbog nedostatka iskustva i stručnih spoznaja o uzrocima i posljedicama zaraze država je zbunjena i nemoćna. Kao na kakvoj lošoj tržnici, dužnosnici hvale svoju strategiju i tvrde da je jedina moguća, a kad se suoče s otporom građana, popuštaju, gledaju kroz prste i sami umanjuju snagu svojih argumenata. To nije samo slučaj u Hrvatskoj. I u drugim državama ima primjera da policija i druge snage reda neumoljivo provode antizarazne mjere, a kad ih građani krenu namjerno i organizirano kršiti, gledaju im kroz prste.
No okupljanja poput onih na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu nisu politički motivirana. Doduše, i njihovi sudionici ustraju na svomu poimanju slobode, ali njihov cilj nije ukidanje mjera ili mijenjanje zakona, oni jednostavno demonstriraju svoje pravo na javno okupljanje, uključujući i bezobzirno ometanje javnoga reda i mira i rušenje općih društvenih vrijednosti.
Žena koja živi u blizini i sa svoga prozora promatra sve što se zbiva na trgu kaže da u tim noćima nema spavanja. Buka je nepodnošljiva. A policija, tvrdi, uopće ne reagira. »Jednom je bila interventna i rastjerala ih«, i to je sve. Sjeća se kako je okupljanje neko vrijeme bilo ograničeno jednostavno zbog općih mjera protiv pandemije, valjda sudionici nisu imali mogućnost doći. Ali sada, posebice kad je zatoplilo, ponovno se događa »raspad sustava«. »Nitko ne reagira pa smo počeli zvati na sve strane.«
Vlasti su očito bile zatvorile oči pred »prosvjednicima«, plašeći se da bi time izazvale još veći nered. A onda su reagirale kad su građani to zatražili. U posljednje vrijeme policija čuva trg, provjerava osobne podatke sviju koji se ondje zaustavljaju i ne dopušta okupljanje. Uoči komemoracije pokojnomu zagrebačkomu gradonačelniku Milanu Bandiću trg je očišćen, ponovno je posađeno cvijeće.
Nasuprot uznemirenim i zabrinutim građanima, u nekim medijima ta se okupljanja opisuju kao zanimljiv odraz kulturnih gibanja, kao neka vrsta obogaćenja u kojima performeri, skejteri, pankeri, reperi, crtači grafita i drugi predstavnici supkulturnih skupina unose novi duh u javni kulturni život. Ako je vjerovati medijskim napisima, ravnateljici HNK-a to je sve drago jer smatra da kazalište na taj način postaje pristupačnije. U svemu tome vidi neku »posebnu energiju«. U čemu je ta »posebna energija«? Nije valjda u izmetu i mokraći po zidovima kazališta, ili u nacrtanim prostotama?
Mnoštvo, koje se počinje nekontrolirano ponašati poprimajući karakter rulje, često fascinira ljude, sve dok im ne počne činiti neugodnosti i štetu. Bilo da je riječ o navijačkim skupinama, prosvjednicima, pripadnicima revolucionarnih pokreta ili pak mnoštvu koje viče: »Raspni ga, raspni!« Njihova »posebna energija« izaziva uzbuđenje jer je to snaga koja nadilazi intenzitet uobičajenih međuljudskih odnosa. No takva okupljanja obično subverzivno utječu na društvo, bilo da izazivaju trenutačnu štetu ili pak dugoročne posljedice na društvene strukture i institucije.
Svaka kriza, bila ona gospodarska, politička ili pak sadašnja izazvana nepoznatim virusom, odražava se negativno na stabilnost društva i snagu države. I na nju se javljaju različiti odgovori. Među njima je i subverzivnost, djelovanje snaga koje inače nisu pretjerano sklone redu i kojima je vlastita zabava važnija od općega dobra. Nadalje, javljaju se i kreativne snage, građani koji na različite načine, uključujući i mirne prosvjede i druge društvene akcije, nastoje osnažiti društvene strukture i dati priliku državi da ovlada situacijom. Kriza je, jasno, prije svega izazov za politiku, koja mora pronaći rješenja koja će jamčiti stabilnost i donijeti dugoročnu korist društvu.
Društvene krize uvijek su i političke, one se možda ne odražavaju u nemogućnosti stvaranja parlamentarne većine, ali onemogućuju vlast da u potpunosti obavlja svoju funkciju. Istodobno pak subverzivnost dijelova društva očituje se u postupcima i nastojanjima kojima je cilj promjena postojećega društvenoga poretka, često čak i podrivanje njegovih temelja. U obrazovnom sustavu komunističke Jugoslavije postojala su dva pristupa pojmu subverzivnosti. Jedan je bio pozitivan i odnosio se na rušilačko djelovanje komunista u prethodnim političkim sustavima, dok nisu došli na vlast. Drugi se pak odnosio na bilo kakav oblik suprotstavljanja njihovu poretku i bio je proglašavan zločinom.
U okolnostima krize traje potraga za rješenjima na različitim razinama i iz različitih perspektiva, ali rastu krila i lovcima u mutnome. Ne samo onima koji izričito žele nered, nego i onima kojima red toliko i ne smeta, ali kad je nered već tu, dobro im dođe za njihove vlastite ciljeve. Javljaju se politički pustolovi, dežurni pljuvači, solitelji pameti, oni koji ništa ne znaju, ali u stanju su ljudima objasniti sve, oni koji ni u čemu nisu uspješni, ali nude savršen koncept uspjeha, ekshibicionisti, oni koji uvijek glume zabrinute građane, ali traže samo svoj probitak, svi oni nude svoje vizije i rješenja. Ali javljaju se oni kojima i nije osobito ni do čega osim do vlastite zabave, pripadnici supkulture koji u društvenim poremećajima traže svoje mjesto pod suncem. A najlakše ga je pronaći u okrilju rulje, koja sama po sebi utjelovljuje moć i ponekad je u stanju suprotstaviti se i državi. Mjesto pod suncem ima pravo tražiti svatko, samo ne može pritom ugrožavati druge i treba imati na umu da postoje građani koji na zajednički prostor javnosti gledaju drugim očima. A i država mora smoći toliko snage da pokaže da raspojasane skupine željne zabave ne mogu mijenjati opći vrijednosni poredak društva.
