Roman »Bakhita« francuske književnice Véronique Olmi objavljen je u izdanju nakladničke kuće »Verbum« krajem prošle godine. Roman je 2017. osvojio i francusku književnu nagradu Prix du roman Fnac, a zahvaljujući prijevodu Božidara Petrača, pružila se prilika i hrvatskim čitateljima da se upoznaju s nagrađivanim tekstom.
Kao moto djela autorica je odabrala riječi iz romana »Zar je to čovjek« talijanskoga kemičara i književnika Prima Levija, koji je preživio holokaust i koji je, unatoč svojoj nježnoj i plahoj prirodi kojoj bi se u okolnostima logora mogla predvidjeti vrlo brza kapitulacija, potvrdio zapravo da čovjekova snaga nadilazi i prevladava zlo te da je u konačnici nadmoćnija od svake destrukcije: Oduzet će nam i naše ime: a htjednemo li sačuvati ga, morat ćemo u sebi smoći snage za to kako bismo postigli da iza tog imena ostane štogod naše, od nas kakvi smo nekad bili. Nakon navedenoga mota slijedi priča inspirirana istinitim događajima o ženi bez imena rodom iz Sudana čiji život, u preživljavanju nezamislivoga, više nalikuje fikciji zasnovanoj na nevjerojatnim zapletima nego događajima koji svoje uporište imaju u njezinu stvarnom životu.
U imenu svakoga čovjeka skrivena je priča o njegovu postanku, priča o njegovu identitetu. Imati ime znači pripadati, znači postojati. U Olgossi, dakle, njihov je otac prikazao blizankinju i nju mjesecu da ih zaštiti, i mjesecu je prvi put izrekao njihova imena kao vječne podsjetnike na to kako su došle na svijet, tako da ih svijet zauvijek pamti. Ona zna da se to dogodilo, bez ikakve sumnje to zna i zna zauvijek. Dok noću zuri u mrak, često misli na ispružene očeve ruke i pita se u kojem dijelu beskraja boravi njezino ime. Iako svoje ime nikada nije pronašla, ona nije zaboravila tko je bila kao dijete, dok je nosila ime koje joj je dao njezin otac jer kao dijete ona je bila – voljena: Ona je znala što je ljubav, primila ju je od svojih roditelja, ljubav je prepoznavanje, međusobno dijeljenje, snaga. Zasigurno je u ljubavi, u tom temelju na kojem su ju podizali u roditeljskom domu, pronalazila svu potrebnu snagu koja joj je omogućila da ju ne slome, da se neprestano bori za život, ma kako majušan bio, da ga štiti kao dar, da se uvijek nada i nikada se ne pokorava.
Imala je otprilike sedam godina kada su ju oteli. S obzirom na to da su traume kroz koje je prolazila potisnule mnoga sjećanja, pa tako i sjećanje na ime, o svojim godinama ne može govoriti točno, nego uvijek otprilike. Do njene otprilike četrnaeste godine svi su dani bili manje-više jednaki i odvijali su se jednoličnim ritmom: Zapovijedi. Udarci. Glad. Žeđ i bol. Od otmičara kupili su ju muslimanski trgovci robljem, kojima su je predstavili kao Bakhitu – Sretnicu i otada je to postalo njezino ime. Prodavali su ju ukupno pet puta, a od svojih je vlasnika doživljavala strahote o kojima nije mogla govoriti jer jezik nije imao riječi, nazive, termine za sve ono što su joj činili: Nije znala da čovjek može hodati u lancima i biti bičevan. Nije znala da se to radi ljudima. I ne zna koji je naziv za to. S jedne joj je strane jezik bio svojevrsni saveznik jer joj je pomagao da potisne, da ne izrekne ono što je neizrecivo, da ne ispripovjedi ono što bi htjela da nikada nije doživjela; s druge joj je strane bio i krvnik jer se u njemu suočavala s nasiljem koje je mogla izjednačiti s razinom boli koju zadaje udarac: Uvijek je to poput malena udarca. Nasilje koje svaki put iznenadi. Taj način na koji se govori o njima, ton koji kazuje više od riječi, taj prezir i ta hlepnja, kao da su one gluhe. Potpuno glupe. Kada ju kupi neki Arapin i dovede kući svojim kćerima, on, sav radostan što će iznenaditi i razveseliti djecu, govori: Pogledajte što sam vam donio s tržnice! – kao da im je sa sobom donio igračku kupljenu kod kramara koju su djevojčice željno iščekivale. Igračka, lutka, marioneta, upravo to ona i jest svojim vlasnicima, gospodarima, koji ju opetovano, ali uzaludno, pokušavaju u potpunosti podčiniti i batinama izbiti iz nje svaki trag ljudskoga dostojanstva. Djevojčica Bakhita prolazi kroz nebrojene brutalne, nemilosrdne i bezobzirne situacije u kojima se manifestira moć jednoga čovjeka nad drugim, ali najsurovija od svih situacija možda je upravo ona u kojoj dijete ponižava dijete: Kad im prijateljice dođu u posjet, pokazuju im sve što mala robinja zna raditi. Majmunčić, to im je najdraže. Bakhita ispušta oštre krikove, češe se ispod ruku i ustima hvata što joj one dobace. Katkada oponaša i konja kako hrže i trči, a prijateljice joj se redom penju na leđa. Radi sve što od nje traže. Sve što žele. Kad nije dobra, pošalju ju u kut. Kad žele zadiviti svoje prijateljice, traže od nje da pjeva i pleše kao što je običaj u njezinu plemenu, zahtijevaju da to čini iz sve snage i svim srcem. Ona to čini, i doista to čini svim srcem, ali nikada ne pjeva pjesmicu Kad je lavica djecu rađala. Ta je pjesma njezina tajna i ne želi da je itko ismijava udarajući se po bedrima, cičući i vičući. Kad su s njom vrlo zadovoljne, male gospodarice dopuštaju joj da im sjedne do nogu i katkada je tapšu po glavi malim, zadovoljnim udarcima dlanom. Bakhita se boji tih trenutaka, uvijek se plaši da mali udarci ne postanu jači, kao na napetoj koži bubnjeva, zamišlja kako je tim neprestanim udarcima zabijaju u zemlju, a onda propada dolje, u mandaru, stiže k muškarcima, a o mandari se pričaju strašne priče, o onom što se događa u danima slavlja. I o onom što im rade kad se slavlje završi. Mučenja. Ubojstva. Vreće pune ženskih tijela bačene u rijeku. Ta tapšanja po glavi milovanja puna su prijetnje.
U svojoj patnji čovjek nikada nije sam. Bog, kojega Bakhita još nije upoznala, na njezin će životni put poslati Calista Legnanija, talijanskoga konzula, čovjeka koji će izmijeniti tijek njezina života, čovjeka s kojim će otputovati u Italiju, u zemlju u kojoj će Stefano Massarioto, pobožni upravitelj imanja obitelji u kojoj je služila, izmoliti njezin povratak onomu istinskom domu i Otcu koji ju je čekao kod redovnica kanonsijanki iz Družbe kćeri Milosrđa koje u Veneciji drže Institut za katekumene.
Da bi vjera bila živa, treba podrazumijevati ostvarivanje odnosa s Bogom, a da bi se taj odnos mogao ostvariti, treba mu prethoditi upoznavanje. Veliki je izazov upoznavati s Bogom osobu koja govori mješavinom jezika i slabo je razumiju, osobu koja je odrasla u jednoj posve drugačijoj kulturi i koja je od najranijega djetinjstva bila podvrgnuta nasilju u svijetu stvorenom iz ljubavi i za ljubav. Teško je, nakon iskustva s gospodarima koji su u njoj pokušali ubiti život, prihvatiti predodžbu o Gospodaru koji umire na križu da bi njegove sluge imale život: On ne vidi sve. Nije cijelo vrijeme tu. On ne zna. Ona je robinja, nitko. Nijedan gospodar ne voli svojega roba, nikada, čak ni najbolji među gospodarima. Međutim, život u zajednici u kojoj istodobno nosi i stigmu različitosti, ali u kojoj je blagoslovljena i osjećajem pripadanja, Bakhitu dovodi do spoznaje da želi biti kao druge – samo što to ovaj put to više ne znači da želi biti bijele puti, da želi biti bez rana i bez ožiljaka, nego znači da želi biti redovnica. Kaže im da je vidjela vraga i da sada želi vidjeti Boga. (…) Bila je poslušna čudovištima, sada želi biti poslušna Bogu.
Bila mu je poslušna do kraja svoga života u kojem je proslavila i zlatni jubilej, pedeset godina svoga redovništva. Iskustvo kroz koje je prošla u djetinjstvu podiglo je u njoj redovnicu posebno osjetljivu na patnju onih koji nisu imali komu pripadati. Božji zahvat u njezin život zaista je dokaz kako Bog sve, čak i one najužasnije događaje, uvijek okreće na dobro i da, kako je papa Ivan Pavao II. istaknuo u govoru prilikom Bakhitine kanonizacije, samo Bog može dati nadu ljudskim žrtvama starih i novih oblika ropstva.
